BRANKO ĆOPIĆ: Marija na Prkosima

44120ee194488e40144c6556d9e0a2ba.jpg
Podeli:

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,

zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni

o ponosnoj tuzi Marijine majke…

A ti vjetre s gore,oglasi se jače

da čujem srca što osvetu kuju,

i svake noći burnije se čuju,

srca drugova s moje Klekovače.

O tebi pjevam, Marijo s Kamenice,

djevojko – ratniče iz bataljona,

što si pod titovku svila pletenice

i srcem krenula protivu betona.

 

 

Neću da pjevam o Mariji čobanici,

o skoku s kamena na kamen,

o ptici pastirici,

o prvoj rumenoj u vezi žici.

Ni o njenoj suzi, kad se zorom kradu

i žurno bježe ka Drvaru gradu,

Kameničani, radnici u Šipadu.

Prećutaću o ruvu djevojačkom,

i kako tužno miri dunja žuta,

a dragi suđeni, još neviđeni,

često se priviđa na okrajku puta.

Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,

njihovo gnijezdo u našem kraju,

i vidim Mariju na položaju,

u njihove loge u svitanje rano,

polje – osinjacima posijano.

Triput je munja kroz noć zasijala,

triput je Marija jurišala.

 

 

Kad je na prvi bunker udarala,

u sijevanju koje život briše,

selo je svoje u ognju gledala,

i stada bijela kojih nema više,

čula je starca gdje iz jame zbori

i plač materi s djetetom u gori.

A kad je na drugi bunker jurišala,

ugleda mrtve staze ispod Brine

i pepelište umjesto Drvara

i zgrčene u vatri mašine.

Vidje: kolona, tamna i nijema

bdije nad gradom koga više nema.

 

 

A kad na treći bunker nastupila,

smrt je šinula iz tamna gnijezda

i sokolici polomila krila –

nad Kamenicom se otkinula zvijezda.

Posljednje svitanje gledaju joj oči,

i zadnja pjesma iz srca se toči.

Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu

kada je sveto breme ponijela,

poklonila mu mladost ko draganu,

kako je u zoru oštre i smrznute,

novorođenče drago, Domovinu,

stezala na grudi netaknute,

i često joj pjevala Partizanku,

čeličnu i rosnu uspavanku.

 

 

Marija, zvijezdom obasjana mati,

dok nad njom smrtna zgušnjava se tama,

osmijehom, posljednjim ratnike prati,

odniješe joj dijete nad rukama,

u srcu nošeno,u krvi rođeno,

i kroz trista vatara proneseno.

Ide brigada, nosi Domovinu,

i dijete raste, čarobna bajka,

nad njim nevidljivo Marija bdije

i diše toplinom – djevojka i majka.

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top