LEGENDE IZ NAŠIH KRAJEVA: Kako su Turci uzeli Knežinu

18762711_10213127679414934_1629713133_n.jpg
Podeli:

Donosimo vam jednu  narodnu legendu o Knežini u okolini Sokoca „Dva sata oda od Sokoca, ili dvije lule duvana…“, u istočnoj Bosni, koju je ispričao starina Drago Dragović iz Dragovića. Legenda ja zapisana 1995. godine i objavljena u listu „Ognjišta“. Pored živog narodnog jezika toga kraja kojim je legenda ispričana, zanimljivo je još nekoliko stvari iz legende kao što su: priča o Srebrenom vitezu, Crnom Gagi  i knezu Lazaru; priča o srednjovjekovnom manastiru u tom kraju; spomen bosanskih vladara i priča o padu Bosne pod Turke u kojoj se spominje i istorijska ličnost vojvoda Radak; priča o islamizaciji itd. Iako ne možemo pokloniti povjerenje u sve ono što je ispričano u ovoj narodnoj legendi, ona je zanimljiva sa strane narodnog duha i jezika, kao i narodnog pamćenja nekih važnih istorijskih događaja koji su ušli i u narodnu priču.

Kako su Turci uzeli Knežinu

 

„Moram ti prvo opričati i opisati Knežinu pošto reče da nijesi kaput pronosijo na tu stranu. No, ne pitah te donese li ono vino te ti rekok zadnji put kad sam ti kajdanijo o Starini Novaku. Bogami si kućević. Deder, nali nam po tu jednu bukaricu. Tako, brate. Zdrav mi bijo, dabogda ostarijo. Na zdravlje ti i na dug vijek.

A sad počuj, pile od sokola. Knežina ti je pošav u šjever od Sokoca prema Olovu. Dva sata oda od Sokoca, ili dvije lule duvana što se otprije zborilo i mjerilo. Pitoma Knežina, pitomija od Sokoca mlogo. Zaklonjena od vjetrine, a i ime joj, brate, kaže kakva je. Tu ti je bijo, ako si čuo iz čitanaka i pjesnarica oni Srebreni vitez te je spasijo cara Lazara od onog Crnog Gage iz učičkog grada Sokola kad je Lazo, kruna naša svijetla, vojštijo protiv Altomanovijeh našljednika. Nesreća naša, izgleda vazda smo bili poitni krenuti jedan na drugoga. Oba će ova viteza, i Gaga i Srebrenjak, poginuti s knezom kod vode Servane na Kosovu licem na krsnu kneževu slavu svetog Amosa proroka. Otada mi to zovemo Vidovdan. Eto, vileni moj, dobri smo samo kad na nas kakva tuđa ala udari.

Prećerak ja malo, ajmo mi Knežini. U ta vakat te ti o njemu zborim to je bila slavna varoš. Tu su ljetovali naši bosanski kraljevi, banovi i knezovi. Otud joj i ime. To im je bila ko ljetna rezidencija što bi rekli ovi što su na škole išli i što zavrću politikom. Knežina je pod brdom, a ispod nje puklo polje. Opasala je rijeka Bioštica. Pričo mi je, podavno je bilo pa morebit nijesam dobro ni popamtio, jedan školarac da je ime te rijeke od nakve, kako bi ti reko, latinske riječi, a da bi se ponaški trebala zvati ko, da rečemo, Životnica. A i jeste, brate, puna života. Nije ti laživo reći, ima u njoj ribe svakojake. Takije lipljana, pastrme i mladice, vjerujem, da nadaleko nema. Tice svake oko rijeke, bogme i vidre. U samoj Knežini dva vrela: Knežak i Toplik, a neko rekne i Kiseljak. Brdo iznad Knežine ti je Kravarevica, krševita i kamenita ko ercegovački krševi, a ne vjerujem da i Ercegovina ima više vrijeska no što ga tu ima. Njijov ti je med s borova cvijeta i s vrijeska i teško da ćeš nać boljeg meda. Dopričavali su stari ljudi da je u Knežini bio naš namastir ko Vilindar na Svetoj Gori, slava joj i milos đe se gođspominjala.

E, sinovčino si moja, kad izgubismo carstvo na Kosovu, počeše Turci nasrtati i vamo na nas.Reda dođe i na Knežinu. Osta glas da Bosna pade šapatom, bez mača i bez boja. Ne znam kako je đe vilo, ali bogme u Knežini nije. Tu je bilo boja i boja, i lijepije krvavije gaća. A vako je bilo. Turke su ti preko Drine prevela dva brata, po nesreći Srbi. Oni će se i poturčiti, i od jednoga će postati Ljubovići a od drugog Čengići. Lažu Čengići da su od Turaka. Oni i Ljubovići se podugo nijesu uzimali između sebe, pas im se mesa nabijo, jer su znali da  su rod. Trećeg im brata Turci odmapošjekoše, jer se nije stijo da poturči. A Turke je vodijo nekakav Šahin-paša i od njega su ti Šahinpašići. Imali su odžak na Mandri, pošlje su prešli na Ilijak iznad Knežine. Nekad kad budem bolje volje, junačino i gaćonja moj, kazaću ti i što se to mjesto zove Ilijak. E, ti su ti Šahinpašići  zulum činili trista ljeta po Glasincu i dokle su dopirali. Napamet, ovog rata ih js zatrlo, čuo sam.

Rano, u cik zore, udri Turčin na Knežinu. Prvo pada, ito bez borbe, jedno selo ispod vrela Biošptice, i odma se isturči. Čuvali, prokleti bili i ovog i onog svijeta, mlinice, vodenicei valjarice sukna i od stra da ig Turčin ne popali prevrnu vjerom. Danas se to selo, a neće dugo, zove Turkovići sedef toga turčenja. Osokoljeni Turci krenu dalje, ali udariše na runjav nos. Nasta krvava sječa i strašan boj. Ti što su branili Knežinu izgiboše do jednoga, osim što uteče vojvoda Radak, a to ti je onaj što pod Bobovcem izdade i grad kralja Stefana Tomaševića, posljednjeg našeg kralja naBosni ponosnoj, preda Turcima. Za nagradu su ga Turci vrgli s jedne stijene i otišao je u komade. Ako kad odeš na Bobovac, svak će ti pokazati tu stijenu. Narod je i sad zove Radakova stijena. Boj ti je trajo do pred veče. Pričalo se, a i danas se priča, da su strijele zaklanjale sunce i pravile ladovinu, toliko ig je lećelo. Kažu da kad su ovce sjavile uveče s ispaše da nijesu mogle proći od polomljenije kopalja srpskije i džilita turskije i da je selo Kopljevići, jedan dušak oda iznad Knežine, po tome dobilo ime. Tu su ti donedavno živjele Džinde, gadno poturičko pleme. Grdno su prošli i Turci. Eto, preko Kravarevice ima i sad put i zovu ga konjski put. Napravili ga turski konji bez jahača, toliko ih je bilo. Kad je onaj zli Radak bježo nije znao kuda će prema Bobovcu, pa su mu žene rekle da ovuda stupi i otad se to mjesto nazvalo Stupanj.

Brzije dana iza toga u Knežinu će banuti i sam sultan Selim. Srušiće manastir i na njemu napraviti sultaniju džamiju. To im je bila najstarija džamija, lažu za one druge nakve fehadije, aladže i ko zna koje. Selim naredi da mu se iznad vrela Knežaka napravi stolica u kamen odakle će seiriti i odmarati se. Odže su napisale tariju. I danas to stoji i piše po turski – su čok, ekmek jok – a to, rećemo, znači da vode ima, a da ljeba nema. Džamije više nema, fala nebesima i svecima, a ostalo je uže s namastirskije zvona, pa će milosnik Bog dati te će jopet s istog mjesta zazvoniti naše srpsko crkveno zvono.

Zamalo ne zaboravik, neđe devesto dvadesete koje li, ne znam natačno, Liga naroda, to je ko ove sad Ujedinjene nacije, je napravila sanatorijum u Knežini, jer tu, vele, da ima najviše nekakvog ozona u Evropi. Zapalio ga je četeres i druge godine onaj Titov zlopaša Roćko Čolaković. Eto ti, krakonjice, priče kako je pašja noga uzelaKnežinu.

Sipni der nam još po jednu dok ima, pa ćemo kud ko, a ni iz ćese mi ni u ćesu – valjan si, Bog i duša”.

 

PRIREDILA: Redakcija

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top