PRVI STANOVNIK ‘’SILOSA’’

jjjj.jpg
Podeli:

 

Te 1992-e godine , proljeće je bilo tmurno, hladno i sivo.Tmurni eho rata iz Hrvatske se je širio bosansko-hercegovačkim rijekama i kao sarajevska zimska magla ogrnuo fabrike, kancelarije i ostala radna mjesta.U tom sivilu ljudi se nisu prepoznavali,a i kako bi kada plata nije bilo.Platni promet nije funkcionisao.Krajem marta i početkom aprila te 1992-e godine mnogi su prestali ići na posao.
Teško su se održavali i minimalni uslovi opstanka zajedničkih institucija države koja je lipsavala i čiju utrobu su kidali, psi podvijenog repa. Svoj krvavi plijen su sakrivali, ostavljajući krvavi trag,u svoje tek formirane brloge.

Očistili su i JNA.Građanskom neposlusnošću, dva preostala nam” bratska” naroda napraviše etničku čistu armiju.

Januar, 1993-e godine, prođe Nova Godina. Ipak , nadamo se u ovom mjesecu je toliko srpskih praznika, možda neki da nas i obraduje .Čekamo i sanjamo razmjenu.

Preko stotinu zatočenika “SILOSA”prebacili su u bivšu kasarnu “KRUPA” u namjeri da ih sakriju od Međunarodnog Crvenog Krsta. Mi, ponadali se razmjeni, mislimo, odvojili nas za razmjenu, međutim kako se je kasnije ispostavilo odvojili nas za ostrel.Teški radovi, kod još većih krvnika čekali su nas na Igmanu i Hrasnici.

Zatočenici, izmrcvaljeni glađu,terorisani i fizički i psihički utonuli su u još jednu noć nadajući se radosnom snu, kako bi bar na tren bili sa svojim najmilijim u razmišljanjima i u snovima.
.Krupa rijeka izvire podno Bjelasnice , odmah do nje je i Igman planina,inace sjećajući se meteoroloških izvještaja , pored Han Pijeska na Romaniji,najhladniji dio Bosne i Hercegovine.Rijeka hladna kao led,tik do rijeke improvizovana dva klozeta.Asfaltni kasarnski put odvaja baraku sa tri magacinske jedinice u koju su smjesteni logoraši iz “Silosa.”

Niko od nas ne spava tvrdim zdravim snom.Noći provedene u “SILOSU” koje su bile ispunjene tučom da li kolektivnom ili po narudžbi ostavile su dubokog traga u nama.

Na skripu zaleđenih baglama i šarki svi u trenu smo bili budni u toj ćeliji br.3 Bio je januar 5. 1993.Prozvaše Laku Savića u susjednoj ćeliji..Odskrinuše se i drvena dvokrilna vrata, na našoj ćeliji. Mukla tišina, niko ne diše,kroz kičmu se provlače zmarci,znamo šta je a ne znamo ko je nesretnik.

“Vojno Milanović neka izađe”, progovori jad od čovjeka.Ostali od straha glave ne digoše, ususkaše se u rite i dronjke ,Boga prizivaše za pomoć kako njima dvojici tako i sebi samima.
Ponoć, noć vedra, nebo čisto kao staklo.Rijeka Krupa utihnula, sakrila se iza bljestavog riječnog kamena, kako da sluša jauk i krik. Bolni jauk koji se odbija od jednog do drugog brda nestaje u tami, od studeni pomodrile Bjelasnice.Tuku , mi to znamo , ne znamo kada će prestati. Mi logoraši prepoznajemo dvije vrste tuča i batinjanja.Jedna je “službena” a druga je “specijalna narudžba”.Vojno i Lako imaju specijalnu narudžbu.Treba je odraditi, treba je izdrzati.

“Službena” znamo traje kratko.Nekoliko udaraca nogama u guzicu, po rebrima, šakama po glavi,puškom bilo kuda.Skontali smo, treba pasti što prije i dati krvniku da likuje da vide ostali kako on dobro udara.Nekoliko puta, tako obamrlo tijelo,dotući nogama obuvenim u vojničke cokule.Odoše…

“Specijalna narudžba” e toje dobro pripremljena predstava u tri čina.
Prvi cin:
Ideolosko-politicka priprema i obrazovanje.Prvo nam spomenu nasu “prljavu religiju”,veliko srpske ideje i zavrse sa gadostima o nasim cetnickim majkama.
Drugi cin:
Pocinju tuci , lagano ispitujuci od kog dijela tijela da pocnu.Ukoceno tijelo, kojeg smo pripremili stajuci mirno obicno na jednoj nozi, pocinju sikinirati.Obuceni pocinju sa stemanjem.Ko ih obuci? Stemaju kundakom naoruzanja po mekanim dijelovima stomacne duplje da bi na zavrsetku savitljivih rebara pronasli jetru.Stemaju, stemaju…Pridruzuju se i ostali da i oni pokazu svoje ubilacke vjestineDrugi cin traje dugo.
Treci cin”
Ubijeno,omlitavljeno tijelo u trecem cinu spasava onaj koje i donio specijalnu narudzbu..Naravno objasnjavajuci kako su to neke neregularne njihove bande.

Vojnu Milanovica tuku sestorica.Bez milosti udaraju nogama, kundakom od automatske puske,drvenim palicama,lancima.Neprepozneje katile.Tijelo nije od celika ali njegova unutrasnja snaga je nemjerljiva.Zgrceno,savijeno tijelo pod naletom udaraca se ispruza mijenja oblik i stranu. Okrecu ga zle komsije muslimani kao da je na raznju.Iz nesvjestice ga vraca studena noc i nekih minus 20 stepeni Celizijusa.I tako cijeli sat.Umorise se katili tuci na ovoj hladnoci.Ostavise njih dvojicu neka crknu na ovoj hladnoci a oni se vratise u strazaru da ogriju svoje krvave ruke.
U beznadju kad gledas smrt u oci, Bog ,nevidljivom snagom pruzi ruke spasenja,poslije sat vremena lezeci na boku ne ledenoj snjeznoj povrsini unijese ga , bolje reci prostrese ga po celiji br.3.

Mi koji smo ga gledali, nismo mogli vjerovati.Unakazise ga!To je predsmrtnicka boja.Njegovo lice deformisano zuto,poplavilo,pomodrilo.On ne moze da prica.Jutro svanulo, logorasi prilaze,gledaju,vrte gavom..ne on ovo ne moze prezivjeti..zakljucak je sviju nas.Podsjeti nas na egipatske mumije,ukoceno tijelo opruzeno na EURO paletama, da imali smo iskustvo sa EURO-paletama ,koristili smo ih za mjesta na kojima smo spavali.Vojno je spavao i sjecao se kako je poceo raditi kao rezervista za platu u toj istoj “Krupa” kasarni da bi zaradio koji dinar i prehranio porodicu sa dva maloljetna sina.
Maja 09-og 1992 godine vratise se sa neuspjelog napada muslimanski bojovnici na srpske Hadzice.Postidjeni, Alijini ratnici , bijes iskalise na vojnicki sastav kasarne “KRUPA” Cetiri stotine Alijinih ratnika,opkoli kasarnu , napadose iz svih raspolozivih sredstava, malobrojni nezasticeni vojnicki sastav koji je jos predstavljao legitimnu JNA.Sastav su cinili osamnaest mladih vojnika,sest rezervista i jedan aktivni zastavnik Vlado Bozovic.Iako malobrojni pruzili su otpor.Municije je ponestajalo i kapitualcija je bila na vidiku.Zatrazena pomoc nije dolazila od strane ,mnogobrojnije i tehnicki superiornije kasarne u Pazaricu,koja je brojala oko 400-500 vojnika.Pogibe mlad vojnik,nekoliko izranjavase,nas rezerviste odvojise od mlade vojske.U Pazaricu nas docekase komsije koje su bili formirali spalir za docek.Uz pogrdne psovke , spominjuci nam “cetnicke”majke prosli smo pravu kanonadu raznovrsnih udaraca.Tu noc 09/10 .maja 1992-e prenocili smo u Pazaricu.Naredni dan nije bio drugaciji ispitivanja , psovanja majke srpske i sve sto je vuklo na srpsko bilo je spomenuto u maltretiranju nas.Slijedecu noc su nas prebacili u Tarcin u Vatrogasni Dom,da bi 12.maja dosli u sada vec zloglasni “Silos”-Tarcin.Nas sest rezervista i aktivni zastavnik I. klase Vlado Bozovic.Odmah po dolasku u “Silos”radili smo po cijeli dan na praznjnju siloskih celija koje su bile prepune psenicnog zita.Psenicu su dijelili,manju kolicinu,narodu a vecu kolicinu vozili za Kresevo i Kiseljak u zamjenu za naoruzanje i gorivo.Kako je to bio dobro organizovan kraj i dobro snabdjeven imao sam priliku slusati kasnije, na istovaru kamiona ,hrvatski radio…I, ide reklama..sve sto ne mozete kupiti u Zagrebu,dodjite i kupite,u Herceg-Bosni, u Kiseljaku…Radili smo i praznili celije za preostale srpske civile koji slijepo vjerovase u bratstvo i jedinstvo kao u zjenicu oka svoga.Bojazljivo,ali iz dana u dan sve sigurnije punili su celiju do celije sa mladicima od 16 godina do staraca od 86 godina starosti.
Muslimanske vlasti su bivale sve osornije i bezobzirnije kako su praznili zitne celije a popunjavali ih sa zivim ljudskim mesom.Od juna 1992-e godine , rezim je bivao sve tezi i tezi.Svakodnevno krvnicko batinjanje.Nema sata a da neodjekuju zidine “Silosa”od pacenika ,pretucenih, ranjivih,nasjecenih…Srbi smo,od kada postojimo uvijek ga je bilo tesko nositi, taj krst nas pravoslavni.Na Spasovdan,bio je to 04.06.1992-e godine bivsi komunisticki lideri sa novopecenim partijcima Stranke demokratske akcije(muslimanska stranka) su priredili nevidjeno batinjanje logorasa.
Grupa sandzaklija dopunjena sa lokalnim dzihadlijama( Tiro,Mineralni i poneki fasista iz zapadne Evrope) srdacno docekana od strane Envera Dupovca,nacelnika SUP Hadzici,Sabrije Hebiba,komandira stanice milicije u Hadzicima je dobila direktne upute kako i koga posebno da obrade.Batine su dobili svi,zastavnik ,rezervisti,ostali vidjeniji Srbi,naravno i nas Vojno Milanovic.Nije uspio zalijeciti i one iz mjeseca maja a vec stigle nove.U tim okolnostima tijelo ogugla a duh postaje jaci i snazniji.Nevidljiva snaga udje u tijelo i tjera te da izdrzis.Vidao je uboje nas Vojno , kao i ostali,s vremena na vrijeme dolazili su bojovnici da jos jednom na roblju provjere vjestine udaranja i batinjanja.Borili smo se junacki ,mi sa upornoscu da opstanemo ,oni sa kundacima,palijama,pendracima i ko zna cime sve ubijali u nama ono sto se ubiti ne moze.Srpski ponos i uspravni kicmeni stub.Uvidjese brzo da nam na ovaj nacin nauditi nemogu.Poduceni i nauceni od ucitelja a imali su od koga nauciti u II. Svjetskom ratu, okrenuse taktiku unistenja.Unisti hljebom ,unistiti samo hljebom!Uvedose glad.Majke nase,sestre nase,supruge nase , cuse za torturu, obilaze oko siloske ograde,nose sakrivene komade hljeba,sira,slanine uzese im strazari ali ne dolazi ta hrana do nasih celija.Nas hrane,kako to objasniti,parce hljeba kao paklo cigareta od 20 komada na 24 sata.Kopnimo.Neprimjetno nestajemo.Dani odmicu.Celo postaje sve vece,ocne duplje sve sire i sire a oci hoce da ispadnu.Gubimo snagu napraviti dva –tri koraka po uskoj celiji.Padamo u nesvijest.Nesretnici koji bi naglo ustali,automatski bi se vratili na betonsku plocu i to prvo direktnim udarcem glavom od beton.Snaga odlazi,glas se gubi u tim okolnostima dobra bi bila i imitacija predsjednika Jugoslavije:”Drugovi i drugarice vas nesmije niko da bije…”
U svom tom beznadju nas Vojno bodri samog sebe:”Izaci ce Vojno, j…

Budi se , u bunilu je, spominje najmilije,brata mu nema nestao na samom pocetku.Ubijen negdje u sumi u pokusaju da se docepa srpske teritorije.Otvara oci,shvata opet je u “Krupa”kasarni,ne nije to vise kasrna to je novi sakriveni ogranak “Silosa”Tri mjeseca nepomican, solidarnoscu ostalih, Mladen Glavas koji je dijelio corbu, odvajao je malo vise za Vojnu.Pomagao mu je u uzimanju hrane , pitao ga je.
Docekao je razmjenu kao logoras “Silosa”.Razmjenjen je.Humanitarnom vizom sa svojom familijom dosao je u Australiju.Od imovine nije poni nista.U beogradskoj kancelariji,UNHCR je dobio novac za put, 120,- americkih dolara,to mu je bila jedina imovina i naravno njegova djeca i supruga.
Mislio je da nece ponijeti nista iz logora ali ipak niko ga nije pitao za to.Ponio je a da nije ni znao.Ponio je 5-ti januar 1993.,ponio je specijalnu narudzbu od komsije Kece Safeta.Operisao je desni kuk ovdje u Sydney u Vestmid bolnici.Natrule kosti desnog kuka zamjenili su metalnim sklopom.Vojnine rane i sjecanje nece moci nikada.Ostalo je da se prica nasoj djeci , nasoj braci, nasoj dijaspori…

The Association of Serbian Victims of the Bosnian Civil War 1992-1996, Australia,inc.se zahvaljuje g-dinu Vojni Milanovicu sto nam je omogucio objavljivanje ovog teksta.

 

 

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top