Prinudni kanibalizam u koncentracionom logoru Jasenovac

kanibalizam.jpg
Podeli:

Jedna od mnogobrojnih dopisnih karti koja svjedoči da je glad bila jedina i glavna misao svakog logoraša, te su od svojih najmilijih tražili da im dostave obilje hrane. Logorske vlasti su povremeno dozvoljavale logorašima da pišu porodici. Bilo je dopušteno da se napiše najviše 20 riječi (preuzeto iz knjige Cadika I. Danona Sasečeno stablo Danonovih, str. 149).

Apstrakt: Koncentracioni logor Jasenovac poznat je po zvjerstvima koja su počinjena u njemu. Logoraši su ponižavani, psihički i fizički maltretirani, mrcvareni. Ustaše su bile vrlo domišljate kadaje riječ o iznalaženju novih načina mučenja i likvidacije žrtava. Ubijalo se hladnim oružjem – sjekirama, noževima, kamama i tako redom. Logoraši su oskudijevali u hrani, pitkoj vodi, higijena je bila na vrlo niskom nivou. Svi navedeni faktori, uz onaj najvažniji, kako preživjeti, doveli su do niza psihičkih oboljenja odnosno psihičkih poremećaja. Jedno od njih, izazvano nestašicom hrane, jeste prinudni kanibalizam.

Ključne riječi: koncentracioni logor Jasenovac; logoraši; hrana; glad; psihoze; kanibalizam

 

U knjizi „Uvod u fizičku antropologiju drevnih populacija“ Marija Đurić Srejić konstatuje: „O ljudožderstvu se danas govori sa užasavanjem: jedenje ljudskog mesa smatra se patološkom, retrogradnom pojavom koja je izraz najprimitivnijeg nivoa svesti. Savremeni civilizovani čovek i dalje povezuje kanibalizam sa divljim narodima koji se, budući da im je etika na najnižem stupnju, hrane ljudskim mesom kao i svakom drugom namirnicom“. Navodeći dalje tri oblika kanibalizma, Marija Đurić Srejić pominje i „prinudni kanibalizam“ izazvan nestašicom hrane. U koncentracionom logoru Jasenovac upravo se i desilo više slučajeva takvog kanibalizma, kanibalizma uzrokovanog nestašicom hrane. „Jer čovjek u logoru poživinči, zamru mu čula i zamre ono što je u njemu ljudsko“, riječi su logoraša Martina Sedlara.

Ishrana logoraša

Ishrana logoraša bila je vrlo loša. Hranu su dobijali dva, rjeđe tri puta na dan. Hljeb nije bio redovan uz obrok. Logoraš Đuka Pazdrijan kaže:

„Jelovnik logoraje u moje vrijeme izgledao ovako:

Doručak: 1/2 litre mlake vode i u njoj ne više od 1 žlice kukuruznog brašna.

Ručak: Grah neprobran, skuhan bez soli i masti. Kruha smo dobivali jednu krišku za cijeli dan.

Večera: (ako je bila) tzv. pura, ali više voda bez soli i začina.

Taj jelovnik vodio je ravno u grob. Stoga nije čudo što smo krali čak i napoj od svinja koje su bile tovljene za ustašku kuhinju. Teret logora su lakše podnosili seljaci negoli građani i školarci.“

Ervin Miler kaže:

„Jutrom za doručak topla voda, mutna od kukuruznog brašna. Dobivali smo, naime, 100 g kukuruznog brašna na dan. Soli nije bilo, još manje masti, a povrće koje se stavljalo u juhu sastojalo se uglavnom od pokvarena kupusa, nešto krumpira i stočne repe. Ukratko, bilaje to mutna, topla voda bez okusa“. O načinu ishrane dalje navodi: „U Jasenovcu uzalud tražiš cvijeće i ptice. Cvijeće nije raslo u Jasenovcu! Jedva neki korov, i tu i tamo kopriva. Brao sam i jeo koprivu, jer sam čuo da ima važna svojstva. Isprva me pekla, ali kad sam se navikao, nisam više ništa osjećao. A ptice, one jednostavno nisu dolazile u Jasenovac. A bio sam željan cvrkuta ptica!“

Dr Nikola Nikolić ističe da ubijanje glađu predstavlja posebno, najužasnije poglavlje u jasenovačkom logoru uništenja. „Organizam onog koga treba ‘tiho likvidirati’, ubiti ‘prirodnim’ načinom, za laičku logiku treba istodobno napasti u dva pravca: natjerati ga na teški i dugotrajni rad, duševno lomiti šikaniranjem, terorom itd., i ne dati mu hranu prijeko potrebnu za rad tjelesne mašine. Tada on najprije potroši rezervnu hranu tijela (masti, šećera, proteina), a zatim po zakonima fiziologije, počinje trošiti i materiju svog vlastitog tijela, potrebnu za održavanje njegovih funkcija. U početku on troši, po zakonu važnosti i prioriteta funkcija, ona svoja tkiva koja nisu za funkcije tijela najvažnija: masti i šećer mišića, a tek kasnije i same vitalne supstancije drugih važnih organa: jetara, pluća, žlijezda, a najkasnije mozga i srca. Tim se načinom, oduzimanjem hrane, organizam najdrastičnije povređuje u cijelosti“.  Govoreći dalje o jasenovačkom „meniju“, dr Nikola Nikolić navodi: „Smanjivši namjerno energetsku količinu hrane na 500 kalorija, umjesto 3200 dnevno za jednu osobu, i kvalitativni omjer na nulu, ustaše su tim jednim najužasnijim udarcem pogodili ljude u njihove vitalne centre. Oni bi bez ikakvih drugih mjera i sredstava samo tom mjerom sigurno uništili sve zatočenike. Brzo bi se potrošile rezerve u tijelu kod svih onih zatočenika, koje su oni zatvorili u logor, potrebne da bi se kompenzirao manjak kalorija. Poslije te faze, dvije sedmice kasnije, nastala su oštećivanja tijela sa svim bezuspješnim zaštitnim pokušajima putem specifičnih njegovih reakcija“.  Riječima dr Nikolićća, logoraši su postajali apatični, melanholični, zapadali u psihoze gladi, dobijali otok nogu i tijela.

Cadik I. Danon, opisujući svoj dolazak u logor, prisjetio se susreta sa stricem Gedaljom, kojije na kraju umro od gladi u logoru:

„Očigledno, teška i dugotrajna glad ubila je u njemu sve emocije. Da bih ga malo utešio, rekao sam mu da su ga pozdravili žena i sin. To sam, u trenu, izmislio, u nadi da će ga obradovati vest da su mu žena i sin živi, ali na njegovom licu nisam zapazio nikakvu promenu. Samo je tiho rekao: To me više ne zanima. Jedino mi je stalo da se najedem.

Ovakvim načinom ishrane ustaše su psihički i fizički iscrpljivali logoraše. Uz težak fizički rad koji su logoraši radili pod prisilom, i katastrofalne higijenske uslove, logoraši su bili izloženi i različitim epidemijama poput tifusa, dizenterije i drugih bolesti probavnih organa. Godine 1942, usljed jedne od epidemija, umrlo je oko 1800 logoraša.

„Za nas je umrijeti od gladi bilo najgore, i najteže“.

Psihoze gladi

Psihoza je duševno raspoloženje, nastrojenost, opšte stanje uzrujanosti, obuzetost nekim događajem.    U knjizi „Jasenovački logor“ dr Nikola Nikolić piše o psihozama gladi, i ističe:

„Jasenovačka se psihoza gladi očitovala u zamršenim znakovima, ponajprije neobuzdanim nagonom za traženjem bilo kakve hrane bez izbora. Svima je bilo dobro poznato da se krađa jednog krumpira ili rajčice ili kukuruza odmah plaća smrću. Ljudima se, gonjenim tim nagonom, zamračio razum, utrnuo svaki trag plašljivosti za život, stalno su krali krumpire, kukuruze i bivali strijeljani i klani svaki dan radi te krađe. U svakom slučaju smrt je bila neminovna: od gladi ili od noža. Zaista tu razum nema šta da sudi. Zbog toga je taj silni nagon gladi patološki i kao takav se ne može izlučiti od općeg stanja. Takav čovjek, s takvim povredama, zbog svoje nagonske sile trpa u sebe bez truna premišljanja, bez kritičnosti, da li će njegovi probavni aparati, koji su već oštećeni, uopće moći to nesažvakano i progutano jelo probaviti. Što se obično događa? Prvo nastupi štucanje, težina u želucu, povraćanje, zatim dispeptični proljevi, koji obično svrše smrtno. Psiha je takva čovjeka s patološkim nagonima gladi potpuno podvrgnuta tom nagonu, a ispoljuje se u različitim manifestacijama.

Glad je pomutila razum i mladom Rafi, o čemu svjedoči Cadik I. Danon:

„Pored mene je radio Rafael, mladić mojih godina koga smo zvali Rafo, visok, lep ali vidno oslabio od gladovanja. Iz kuhinje je izašao ustaša noseći kantu punu otpadaka i prosuo ih na mesto određeno za đubre. Bile su to kore od krompira. Rafo je gledao sa uzbuđenjem u tu gomilu otpadaka. Kada se ustaša vratio u kuhinju i zatvorio vrata, Rafo je pogledao levo-desno, da bi video ima li u blizini još neki ustaša. Pošto se uverio da nikoga od njih nema, spustio je lopatu kojom je nasipao šljaku i, sa ono malo snage koju je još imao, potrčao ka gomili. Kleknuo je i sa obe ruke grabio prljave ljuske i trpao ih u usta, jedući halapljivo. Zatim je obema rukama napunio džepove, a na krajuje počeo da trpa i u njedra. U tom trenutku otvorila su se vrata ustaške menze i izašao je ustaški oficir, brišući usta rukama. Očigledno, upravo je bio dobro ručao. Nakon nekoliko koraka, okrenuo se udesno i ugledao Rafu kako kleči i grabi kore. Laganim korakom, na prstima, krenuo je prema njemu, prilazeći mu s leđa. Skamenio sam se, očekujući šta će se desiti. Rafo ga uopšte nije video, i dalje je punio svoja njedra. Ustaša mu je prišao, levom rukom ga uhvatio za čelo, a desnom izvadio kamu iz korica i brzim, veštim pokretom presekao mu vrat. Krv je šiknula iz prerezanog grla, a Rafo se srušio preko đubrišta. Nekoliko pasa, koji su uvek lutali po logoru, prišloje i počelo halapljivo da liže toplu ljudsku krv“.

Ilija Ivanović navodi da je iza logorske kuhinje bila velika trouglasta njiva koju su logoraši uzorali i zasadili kupus. Iako je pristup bio zabranjen, glad je nadjačala strah i mnogi su uspjeli neopaženo da se domognu glavice kupusa. Ali ne svi: „Primijetih jednog zatočenika kako se provlači kroz žicu, ulazi u njivu, čupa glavicu kupusa i vraća se nazad. U hodu je trgao lišće sa glavice i halapljivo ga gutao. Usporih hod želeći da me stigne, u nadi da će mi dati koji list, ali istog trenutka me strese glasna komanda: Stoj, pucaću! Ugledah ustašu kako trči iz kuhinje, gdje je izgleda bio u zasjedi, i nosi pištolj u ruci. Nesretnik sa kupusom je stao, a ja produžujem malo ubrzanijim korakom prema ‘Ciglani’, prateći pogledom šta će se dogoditi. Logoraš ukočeno stoji. Ustaša dolazi do njega, stavlja pištolj u futrolu i ironično govori: Hoćeš kupusa, je li? Odavno ja tebe vrebam. Ovo će ti biti posljednje što si pojeo. Jadni zatočenik pokušava da se opravda, govoreći da mu je to prvi put i da više nikada neće to učiniti, ali uzalud. Zlikovac vadi kamu, obara logoraša i kolje. Jedan krik, zatim krkljanje, trzaji zaklanog i sve se utiša. Preskupa bi glavica kupusa“.

Petorica logoraša su u februaru 1942. godine pokušali da iskopaju nekoliko krompira skrivenih u zemlju. Međutim, otkriveni su u toj namjeri i odvedeni Ivici Matkoviću. Kazna je bila sljedeća: logoraši su morali da se skinu goli, ustaše su im svezali žicu na leđa te ih za ruke objesili. U takvom položaju su visili čitav sat, drhteći od zime. Tijelo im je potpuno bilo poplavilo. Nakon sat vremena su odvezani i ubijeni metkom u potiljak. Sve ovo morali su da gledaju ostali logoraši kojima je zaprijećeno težom kaznom ukoliko se ponovi krađa hrane.

„Jednom kada smo stajali u redu za hranu (davalo se parče crnog kruha), tom prilikom je moj brat od strica Gojko Batajić, rođen 1930. godine, pokušao da uzme još jedno parče kruha, ali su ga uhvatili i naočigled svih nas u koloni odsjekli mu lijevu ruku do lakta .

O gladi u koncentracionom logoru Jasenovac Ervin Miler kaže sljedeće:

„Nije bilo logoraša koji nije čeznuo da se dobro najede. Nije bilo važno čime, samo neka bude sit! Nejednom sam čuo riječi: ‘Samo da se pošteno najedem, pa makar krepao!’. Kad si mjesec dana u logoru više i ne spominješ svoje najdraže i najmilije tako da te drugi čuju, jedino još noću, tiho, na svom bijednom ležaju. Tada još možeš i zaplakati, ili ako vjeruješ u Boga (ili još vjeruješ) pomoliti se i zaželjeti ono što se ionako neće ostvariti. Možeš i sanjariti, jer to po danu ionako ne možeš; po danu robuješ, primaš batine i, ako imaš sreće, ostaješ živ. Oči logoraša uvijek su uprte u zemlju. Po njoj on traži otpatke hrane, opušak ustašine cigarete i vrag bi ga znao šta sve ne. Nikad nisam mogao shvatiti zašto se ljudsko biće toliko ponižava, da pristaje posegnuti za ustašinim opuškom? Razumijem potragu za hranom, pa makar i sa đubrišta, ali za pikavcem?! Ušlo je to u krv logoraša, to da spuštene glave baca pogled na sve strane, ne bi li primijetio štogod što bi se moglo strpati u usta“.

Logoraši su razgovarali o različitim vrstama hrane, o jelovniku kakav bi voljeli da imaju. „Slušao sam dvojicu izgladnelih. Po govoru sam zaključio da su Zagrepčani i intelektualci. Jedan od njih je govorio šta bi najradije pojeo za večeru, navodeći detaljno: predjelo, glavno jelo, slatkiše, salate, piće i ostalo. Drugi se nije slagao sa prethodnim menijem, pa je rekao šta bi on radije jeo. Tako, umesto bečke šnicle on predlaže pohovane piliće sa mladim krompirićima i graškom, umesto palačinki vruće krofne. Žustro su branili svoje predloge, očigledno ne shvatajući da je to samo igra mašte. Bilo mi ih je žao, a istovremeno, bili su mi smešni, jer nisam mogao da shvatim njihovu nerealnost. Ali tada još nisam bio izgladneo. Bio je to moj prvi dan u logoru. Dugačak, dan prvi“. Nakon prvog dana, uslijedila je „logorska rutina“ pa su takve scene postajale svakodnevne. „Viđao sam logoraše koji su našli komad odbačene kosti kako drškom od kašike, koju bi naoštrili na nekom kamenu, stružu njenu šupljinu. Izgrebali bi na taj način nešto malo belog praha i to drškom od kašike stavljali u usta. Sećam se Jakice, mog vršnjaka iz Sarajeva, koji je na zemlji našao smrznutu prljavu glavicu crnog luka. Halapljivo ju je pojeo, ne brišući je. Iste večeri dobio je strašne grčeve u stomaku i svaki čas je trčao do kible. Ujutro više nije mogao da se digne i ostao je ležeći. Pored svih tih zala savladala ga je i teška dizenterija praćena jakim prolivom i odlivom krvi“.

„Glad, glad je vikala iz ljudi, proklinjala, prijetila, unosila nemir i mržnju. Noć je umirila sve. U snu su ljudi tražili zaborav“.

Kako je naveo dr Nikolić: „Animalni egoizam javlja se kao posljedica psihotičnog nagona gladi. Pri dijeljenju onih 30 grama kruha ljudi su za mrvicu režali jedan na drugog groznom mržnjom“. „Gladni psihotičar, tjeran strahovitim bičem svog nagona za održanjem, često izgubi moralne osobine“. Posebna manifestacija psihoze gladi u koncentracionom logoru Jasenovac bila je kanibalska psihoza, karakteristična za decembar 1942. i januar 1943. godine u logoru III-C.

„Prije nego što čovjek posegne da jede sirovo ljudsko meso svog umrlog druga, treba da u njegovoj psihi dođe do golemih, korjenitih i dubokih promjena. Odvratnost pri samoj toj pomisli izaziva u čovjeku odlučan prekid takvih misli i razgovora. Sama pomisao ili riječ ‘jesti ljudsko meso’ izaziva u čovjeku podražaj na povraćanje. To je odvratnost ukorijenjena već genetički. Glad ruši i samu supstanciju instrumenata ‘psihe’ mozga i razrađuje i bestijalizira njegove funkcije. Nisu to više ljudi. Ostali su samo nagoni za očuvanje života, ali svi su centri, u kojima stoji ‘svijest’, ‘moral’, ‘pojmovi o ličnosti’, izblijedjeli. Ostali su vitalni centri ‘starog mozga’, ribljeg mozga iz devonske prirode“.

Egon Berger, logoraš koji je proveo 44 mjeseca u koncentracionom logoruJasenovac, u svojoj knjizi, govoreći o gladi navodi:

„Jednog dana stajali smo u redu da primimo ručak. U kazanu je bio kupus, ili – kako smo mi zvali – čaj od kupusa. Do kazana je došao Marton, veletrgovac iz Zagreba. Izgleda da je od slabosti i zime izgubio ravnotežu kad se nagnuo nad kazan, i najednom pade u njega. Druga dvojica koja su bila na redu izvade ga iz vrućeg kazana i bace ga u stranu. Bio je mrtav. Nitko se nije maknuo od kazana, premda su po njemu bile rasute stotine ušiju sa Markovog tijela, prljavština i krv. Uši su se nalazile još po kazanu kad sam i ja došao na red, a bio sam trideseti po redu od Martona. Primio sam hranu i sjeo nedaleko Martonovog tijela na jedno drvo. Glad me strahovito mučila. Nesvesno pogledam na truplo Martona. Iz njega se još uvijek pušilo od vruće kazanske vode. Pogled mi pade na njegovo uho. Bilo je lijepe ružičaste boje. Dođe mi najednom želja da ga odrežem i pojedem.

Usljed ograničenih količina hrane ili uopšte odsustva hrane, stjerani uza zid, boreći se za svoj vlastiti život, rušeći sve moralne standarde, mnogi logoraši koncentracionog logora postali su „prinudni kanibali“. Svjedočanstva logoraša dokaz su teškog „života“ u logoru, teškog psihičkog stanja logoraša i svih njihovih pokušaja da prežive u tom paklu. Koncentracioni logor Jasenovac je najzloglasniji i najsvirepiji logor u 20. vijeku, mjesto gdje je čovjek najviše posrnuo u borbi za svoj opstanak. Mučeći ih glađu, ustaše nisu ni slutile da će taj njihov „eksperiment“ dobiti neku drugu dimenziju – čovjekje postao zvijer.

Prinudni kanibalizam

Veliki broj muškaraca zarobljenih za vrijeme Kozarske ofanzive  transportovanje u logor Sajmište  u Zemunu. Transport 12-14 hiljada srpskih seljaka krenuoje sa željezničke stanice Cerovljani 13. jula 1942. godine u stočnim vagonima. U jednom vagonu nalazilo se oko 70 muškaraca.  Prema riječima Dobrile Kukolj , Mihajlo Galonja svjedočio je da su u tom logoru logoraše tjerali da stoje na suncu. Sunce je pržilo a koža logorašaje pucala.  Boško Batajić , mladić iz sela Međeđa, skončaoje u mukama. Njegovu mladu, izgorjelu kožu, sa njega su trgali njegovi drugovi-logoraši i jeli da bi preživjeli.  Nakon dva mjeseca boravka u ovom logoru, ova grupa logoraša (otprilike njih oko 5-6 hiljada koji su ostali živi) ponovo je vraćena u logor Jasenovac.  O putovanju „Vlakom užasa“ Milivoje Lukač kaže:

„Šest dana i šest noći putovanje je naše bilo. Šesti dan, pred zoru, vidio sam da smo bili zaklopljeni sa obe strane, niko da nam vodu doda, tako da smo svoju mokraću pili, a bilo je slučajeva da su pili i tuđu mokraću, to je jedini način i bilo je vrlo nezgodno, neprijatno, a možda me to i spasilo. Tad su ljudi masovno umirali, za tih šest dana, mogu reći da je 40 procenata bilo mrtvih. Bio je iz mog sela jedan dečko, zvao se Milinko Mandić, on je zadnji umro i njega su zbili u ćošak vagona, i odnekud se pojavio nožić i počeli su sa butine da ga sijeku i jedu… To meso bilo je totalno plavo i zaudaraloje. Neki su samo probali da jedu i počeli su da povraćaju“.

Slavko Đekanović navodi:

„Moj otac Mihajlo se spasio iz Zemuna tako što se prijavio da ima više godina, da ga ne vode na rad u Njemačku. Vozom su dovedeni u Jasenovac. Tu su stajali u vagonima osam dana, bez vode i hrane. Toliko su bili gladni da su pokušavali tijela da jedu. Odsijeku od drugoga, i probaju da jedu. Glad! Ljudi su naveliko umirali u tim vagonima .

Unutar logora Jasenovac, desno od zgrade centralne kuhinje, nalazio se logor III-C. U knjizi „Zašto Jasenovac“ Marko Ručnov navodi iskaz Miroslava Majstorovića o podjeli logoraša u logoru III na tri grupacije – „A“, „B“ i „C“: „Pod ‘C’ su ubrajani zatočenici novopridošli koji su bili već unaprijed određeni da ih u logoru u što kraćem roku ima da nestane. Načini su bili i uzročnici neodređeni, da li likvidiranje ili bolest ili iscrpljenost, na to se nije gledalo. ‘C’ odjeljenje bilo je uvijek prolaznog karaktera, tako da je povremeno stvarno opstajalo i za takove se već unaprijed dostavilo da se ne uvedu u logorsku evidenciju. Oni iz žica nisu izlazili“.  Glavni zapovjednik ovog dijela logora bio je zastavnik Maričić. Opis ovog logora daje Lazar Velimirović: „Moja grupa je uterana u tzv. Š-C logor, ili krvavi logor u logoru. Bila je to žica u žici. Ta žica u tom unutrašnjem logoru jasenovačkog koncentracionog logora bila je tako isprepletena da kad bi se i pustilo da bežiš iz logora nije se moglo pobeći“.

Krajem novembra 1942. godine u ovom dijelu logora nalazilo se 140 logoraša osuđenih na smrt glađu.  Kuhinja je porušena, pisarna zatvorena a prostor je opkoljen još jednim redom žice. Postavljene su straže oko cijelog prostora i najstrože je zabranjeno da se hrana dostavlja logorašima.  Na bivšem ulazu postavljena je velika bijela tabla na kojoj je crvenim slovima bilo napisano: „PJEGAVAC“.  Logoraši su bili izolovani, bez hrane, bez vode. U početku su se hranili otpacima koje su našli, čupali su travu i jeli, molili logoraše izvan tog dijela logora da im dobace bilo šta od hrane. Isprva ih je za noć umiralo 1-3. Što je vrijeme više odmicalo, bivalo je sve više mrtvih logoraša. Izbezumljeni logoraši, iscrpljeni glađu, očajnički su vikali: „Kruha… dajte kruha! Ubijte… nas!“.  Dr Josip Riboli,  logoraš iz centralne logorske pisarne, dobio je zadatak da svakog jutra utvrdi koliko ima mrtvih kako bi ih logoraši-grobari odmah odnijeli.

„Oni, pak, koji su još živjeli, nepomično su stajali ležeći, na najcrnijoj im zemlji. Tek koji od njih jedva je puzao, jer od slabosti i iznemoglosti, hodati više nisu mogli. Poslije nadljudskih napora i borbe, te posljednja trzaja pred nestajanjem svih im kretnja, posve smireni sa svojom najgroznijom sudbinom, još su samo čekali smrt-spasiteljicu i spasiteljicu svih muka, patnja i užasa… Pa ipak pojedinci među njima, gmižeći ko crvi ili ko ranjeni i slomljeni životi, udaljili se od ostalih, i daleko negdje, u dubinama samog pakla, radili nešto… prevrtali, mlatili, tukli… Samo se to čulo, i zatim – vidjela vatra… Izgledaloje, da u bezumlju svome, griju i pale same sebe… Pri tome ništa nisu znali, jer ni glasa im čuti bilo nije, a da su se radovali, odao bi ih hihot ludi…“

Đorđe Miliša dalje navodi da je dr Riboli, ušavši da broji mrtve i žive, osjetio miris koji je dopirao iz jednog ugla. U tom uglu nekoliko prikaza, nekadašnjih ljudi, obraslih dugim bradama, u dronjcima, gledali su u vatru na kojoj se peklo ljudsko meso. Na žaru su se raspoznavale tanke butine, noge, ruke… Malo dalje ležali su osakaćeni leševi njihovih sapatnika-logoraša. Otrčavši da Matkoviću  ispriča sve što je vidio, uz napomenu kanibalizma, Matković se grohotom nasmijao i rekao: „Kao intelektualac morao bi znati, da je crkotina otrov, i da se od toga brže umire otrovan. Neka samo peku i jedu, prije će svi pocrkati, jer ionako mi to već predugo traje“.

Svjedok Nikola Kuhada pred Zemaljskom komisijom Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača svjedočio je ovako: „Koncem 1942. radio sam na dezinfekciji boksova u jednoj baraki, udaljenoj oko 4 metra od logora Š-C. Nalazio sam se na tavanu te zgrade i od znatiželje sam podigao par crepova na krovu i promatrao šta rade drugovi, zatvoreni u logoru Š-C, kuda nitko više nije smio ući, gdje je postavljena ploča s natpisom: ‘Pjegavac’. Vidio sam kako su pojedini zatočenici trgali sa lješina mrtvih drugova meso i odmah ga jeli, jer već 17 dana nisu dobivali nikakve hrane.“

Egon Berger, govoreći o logoru Š-C, navodi: „Nakon deset dana gladovanja osjetio se po logoru miris cvrljenog mesa. Taj neugodni miris dolazioje iz ‘Tri C’. Tamo su se vidjele kao i obično male vatrice pod vedrim nebom. U jutro su bili pozvani grobari i sada se prvi puta otkrilo da se jelo ljudsko meso. To je bilo u Jasenovcu u jesen 1942. Grobari, koji su iznosili leševe iz ‘Tri C’, viđali su da je svakom lešu stražnjica izrezuckana. Sad se saznalo i to otkuda potječe svake večeri onaj neugodni miris cvrljenog mesa. Rezati su mogli samo na tom stražnjem dijelu, jer je tamo ostalo nešto mesa“.  Ervin Miler piše:

„Nedaleko od naših baraka bilo je jedno mjesto, ograđeno bodljikavom žicom. Prolazili smo kraj njega odlazeći na radove. Nije to bio veliki prostor. Ako se dobro sjećam, imao je možda 50 kvadratnih metara. Unutar ograde bila su četiri stupa koja su nosila krov od dasaka, pokrivajući prostor od možda 10×5 metara. U taj je prostor bilo strpano oko 50 logoraša. Svi su bili u bijednom stanju i uglavnom su ležali jedan uz drugoga, nepomični, nijemi i mrtva pogleda. Ni glasa nisu ispuštali. Dan za danom prolazili smo kraj njih, pa kad ih danas dozovem u sjećanje, uhvati me jeza. Jer čim bi tko od njih ispustio dušu, oni do njega polako bi ga počeli jesti. Krenuli bi od ruku, pa bi prešli na noge, pa zatim na obraze.. Ustaše su uživale. Povremeno bi dolazili i onda bi, kao što su govorili, ‘gledali kako jedan logoraš jede drugoga’. Kasnije sam doznao da su isprva naprosto htjeli vidjeti koliko logoraš može izdržati bez jela. Ali kako kanibalizam u to nije bio ukalkuliran, pokus se pretvorio u predstavu koju je bilo ‘vrijedno vidjeti’, pa je prizor pružao rijedak užitak. Ne znam tačno koliko su ih dugo tako držali, jer su me prebacili u Staru Gradišku, ali sam kasnije čuo da su ih ondje držali sve do posljednjega, samo zato što su bili Židovi ili Srbi“.

Edo Šajer u intervjuu za Politiku 19. maja 2013. godine kaže: „Sava Petrović iz Slavonije opisao je strašnu smrt svog brata od ujaka koji je bio zatvoren u posebnom delu logora u kome su zatvorenici bili potpuno lišeni hrane i vode sve do svoje smrti. Kada je preminuo ostali zatvorenici su ga pojeli“. Upravo se zbog pojave kanibalizma u koncentracionom logoru Jasenovac Edo Šajer prijavio za rad na ekonomiji u Feričancima. Stanje u logoru je bilo takvo da su ljudi masovno umirali od gladi te je Šajer smatrao da je bolje da pokuša sa „radom“ u Feričancima.

Zloglasni logor Š-C je ubrzo nakon ovog događaja likvidiran. Nasuprot Jasenovcu, u Donjoj Gradini, Matković je jednu seosku kuću dao hermetički zatvoriti  i u nju je zatvorio preostalu grupu logoraša koji su tu skončali svoje živote.

„Posljednjih osamnaest logoraša prebačeno je u Gradinu i zatvoreno u jednu kuću  koja i danas postoji u Gradini“.  U toj grupi, osuđenoj na smrt glađu, nalazio se Radivoj Munjin. „Već živi skeleti pod rukovodstvom Munjina uspjeli su da provale zakovana vrata, ali su ih odmah dočekali rafali mitraljeza i onako polumrtve pokosili“.  Ova scena je opisana u knjizi „Jasenovački logor smrti“ pod naslovom ‘Juriš kosturova kapetana Munjina’: „Najednom se začu s one strane u Gradini neko kriještanje i galama. Tada smo imali i šta vidjeti. Kroz provaljena vrata izlijetale su neke koštunjave sablasti, obrasle u bradu i kosu. Provalili su zakovana vrata i probili se iz kuće napolje. Tada smo svi vidjeli kako Munjin raspoređuje kosture i daje im u ruke neke štapove i kolčeve. Sam je uzeo kolac i pogurivši se, poveo svoju četu u pravcu one zloglasne kruške prema ‘Čalinkama’! Netko od ustaša je to primijetio sa obale i počeo vikati: ‘Pobjegoše, držite ih!’, derao se iz sveg glasa ustaša sa vrebačnice i opalio je nekoliko metaka. I druge ustaše s ove strane su se uskomešale. Tada su počele pucati u pravcu bjegunaca. Za tili čas svi su kosturi popadali presječeni rafalima mitraljeza. Vidjeli smo kako se ustaše kupe oko Munjinovog leša. Takoje završio kapetan Munjin, kao pravi vojnik“.

Župska redarstvena oblast – Politički odsjek Sarajevo izdala je sljedeću potvrdu: „Na molbu Munjin Margite iz Sarajeva, potvrđuje od strane ove Oblasti, da je suprug gore imenovane Radivoje Munjin preminuo u sabirnom logoruJasenovac dne 14. 1. 1943. godine“  dok je u Obaveštenju Županstva pri Poglavniku od 11. marta 1944. godine Margiti Munjin pisalo: „Savezno s Vašim molbama koje ste uputili Poglavniku radi obaviesti o Vašem Radivoju, bivšem oružničkom satniku obavešćujete se, da je Vaš muž na nepoznat način nestao iz sabirnog logora“.

* * *

„Bez obzira na propagandu logora tu se radi o logoru najgore vrste, koji se može porediti sa Danteovim ‘Paklom’!“, riječi su njemačkog kapetana Artura Hefnera, oficira za transport (18. novembra, 1942. godine).

Zaključak

Koncentracioni logor Jasenovac zaista je bez premca kada je riječ o zvjerstvima u logorima Drugog svjetskog rata. To je zloglasno mjesto u kom su ljudi zaista proživjeli pakao i to u 20. vijeku. Svakodnevno gledajući svirepa ubistva, logoraši su shvatili da će i oni skončati na neki od ustaških „načina“. Ali njihov najveći strah bio je da će umrijeti od gladi. Misao o hrani bila im je vodilja, zbog ljuske krompira ili lista kupusa gubili su svoje živote. A najveći košmar, na korak do smrti: opredijelili su se da prežive jedući meso umrlih logoraša. Prinudni kanibalizam desio se u koncentracionom  logoru Jasenovac, o čemu svjedoče svjedočanstva preživjelih logoraša. Ne ponovilo se!

 

AUTOR: Tanja Tuleković, direktor Javne ustanove Spomen-područje „Donja Gradina“.

Tekst uz sav naučni aparat objavljen u časopisu „Topola“,  Godina III, broj 3, Donja Gradina, 2017.

 

Izvori i literatura:

Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946.

Riječi koje nisu zaklane, III, Jasenovac 1977.

Đurić Srejić, Marija, Uvod u fizičku antropologiju drevnih populacija, Beograd 1995.

Lukić, Dragoje, Bili su samo deca, Laktaši–Beograd 2000.

Nikolić, dr Nikola, Jasenovački logor, Beograd 2015.

Nikolić, dr Nikola, Jasenovački logor smrti, Sarajevo

Tuleković, Tanja, Knjiga iz tišine: Ustaški zločin genocida u selu Međeđa 1941–1945. godine, Jagodina – Donja Gradina 2012.

Ručnov, Marko, Zašto Jasenovac, Beograd 2001.

Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jasenovac, Jagodina 2007.

Miliša, Đorđe, U mučilištu-paklu Jasenovac, Zagreb 1945.

Berger, Egon, 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb 1966.

Danon, Cadik, Sasečeno stablo Danonovih, Beograd 2007.

Ivanović, Ilija, Svjedok jasenovačkog pakla, Banja Luka 2006.

Dokumenti ustaškog terora, Koncentracioni logori, Reprint izdanja iz 1944. godine.

Miller, Erwin, Izabran za umiranje, Zagreb 2004.

Peršen, Mirko, Ustaški logori, Zagreb 1990.

Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga I, Beograd 1986.

Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga II, Beograd 1986.

Klaić, Bratoljub, Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Zagreb 1974.

Staro Sajmište, web prezentacija: <www.starosajmiste.info>

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top