Starina Novak i knez Bogosav

starina-novak.jpg
Podeli:

Vino piju Novak i Radivoj
a kod Bosne, kod vode studene,
kod nekoga kneza Bogosava.
A kad su se vina ponapili,
knez Bogosav stade besjediti:
„Pobratime, Starina Novače,
kaži pravo, tako bio zdravo,
sa šta, brate, ode u hajduke?
Kakva tebe oćera nevolja
vrat lomiti, po gori hoditi,
po hajduci, po lošu zanatu,
a pod starost, kad ti nije vrime?”
Veli njemu Starina Novače:
„Pobratime, kneže Bogosave,
kad me pitaš, pravo da ti kažem –
jest mi bilo za nevolju ljutu.
Ako moreš znati i pamtiti
kad Jerina Smederevo gradi,
pa naredi mene u argatluk,
argatovah tri godine dana,
a ja vukoh drvlje i kamenje
sve uz moja kola i volove –
i za pune do tri godinice
ja ne stekoh pare ni dinara,
ni zaslužih na noge opanke.
I to bih joj, brate, oprostio!
Kad sagradi Smedereva grada,
onda stade pa i kule zida,
pozlaćuje vrata i pendžere,
pa nametnu namet na vilajet,
sve na kuću po tri litre zlata –
to je, brate, po trista dukata!
Ko imade, i predade blago;
ko predade, onaj i ostade.
Ja sam bio čovjek siromašan,
ne imadoh da predadem blago,
uzeh budak, s čim sam argatovo,
pa s budakom odoh u hajduke,
pa se niđe zadržat ne mogoh
u državi Jerine proklete,
već pobjegoh do studene Drine,
pa se maših Bosne kamenite.
A kad dođoh blizu Romanije,
tu sam turske svatove susreo –
oni vode kadunu đevojku.
Svi svatovi s mirom prolazili,
zaostalo Ture mladoženja
na doratu, konju velikome,
ono ne šće da prolazi s mirom,
već poteže trostruku kandžiju
(tri su na njoj lule* od tumbaka)
pa udara mene po plećima.
Triput sam ga Bogom pobratio:
”Molim ti se, Ture mladoženja,
a tako ti sreće i junaštva,
i tako ti sretnoga veselja,
prođi me se, hajde putem s mirom –
vidiš da sam čovjek siromašan!„
Opet Ture da s’ okani neće.
Kad je mene malo zaboljelo,
i ja sam se vrlo ražljutio,
pa potegoh budak sa ramena
te udarih Ture na doratu.
Kako sam ga lako udario,
umah sam ga s konja oborio,
i k njemu sam onda priletio;
udarih ga još dva i tri puta
dok sam njega s dušom rastavio.
Vatih mu se rukom u džepove,
kod njeg’ nađoh do tri kese blaga,
pa ih pušti sebi u njedarca;
otpasah mu sablju od pojasa,
njem’ otpasah, a sebi pripasah;
ostavih mu budak više glave,
da čim će ga zakopati Turci,
pa posjedoh njegova dorata,
odoh pravo gori Romaniji.
To gledaju svi turski svatovi,
ne šćedoše mene ni ćerati,
ja ne šćeše, ja li ne smjedoše.
Evo ima četr’est godina,
Romaniju goru obiknuo,
bolje, brate, nego moje dvore;
jer ja čuvam druma kroz planinu,
dočekujem Sarajlije mlade,
te otimam i srebro i zlato
i lijepu čohu i kadifu,
odijevam i sebe i društvo;
a kadar sam stići i uteći
i na strašnu mjestu postajati –
ne bojim se nikoga do Boga!”

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top