Aleksandar Giljferding – diplomata i slavista

.jpg
Podeli:

Autor: Natalja Milaković1

Ruski centar „Ruski mir“ Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, Banjaluka

 

Apstrakt: U radu osvjetljava se doprinos prvog ruskog konzula u Bosni i Hercegovini Aleksandra Giljferdinga otvaranju prve škole za djevojke u Sarajevu. Donosimo prevod njegove službene bilješke o potrebi otvaranja te škole. Prilog radu je faksimil bilješke.

Ključne riječi: ruski konzulat, Bosna i Hercegovina, Aleksandar Giljferding, Staka Skenderova, škola.

Krajem četrdesetih godina XIX vijeka pravoslavno stanovništvo Bosne više puta se obraćalo Rusiji molbom da otvori svoj konzulat u Bosni i Hercegovini, ali je ta molba ostala bez ikakave reakcije. Situacija se promijenila tek poslije Krimskog rata. Odluka o otvaranju ruskog konzulata u Sarajevu donesena je u oktobru 1856. godine[1] [2].

Prvi ruski konzul u Bosni i Hercegovini tokom 1857. i 1858. godine bio je Aleksandar Fjodorovič Giljferding (1831- 1872), ruski istoričar, filolog i folklorist, koji je mnogo učinio za srpsku kulturu.

Giljferding je rođen 2. jula 1831. godine u Varšavi u porodici Fjodora Ivanoviča i Amalije Jakovljevne (djevojačko prezime De-Vitte). U svojoj petnaestoj godini života Giljferding je prešao u pravoslavlje. Istoričar književnosti Vojislav Maksimović bilježi da je Giljferding 1848. godine upisao Moskovski univerzitet, te studirao slovenske jezike, etnografiju i istoriju slovenskih naroda. Studije je završio sa odličnim uspjehom 1852. godine, stekavši stepen kandidata[3]. Giljferding je još prije upisa na Moskovski univerzitet odlično znao sanskrit, latinski i starogrčki, a izuzetno ga je zanimala i istorija Slovena. U ruskoj ideološkoj i političkoj podjeli, Giljferding je slijedio primjer svoga oca, pa se opredijelio za slavjanofile, čiji su pobornici bili i neki od njegovih profesora. Bio je učenik čuvenog slaviste Osipa Maksimoviča Bođanskog (1803-1877) i sljedbenik slavjanofilskog ideologa Alekseja Stepanoviča Homjakova (1804-1860), inače ruskog patriotskog pjesnika.

Nakon završetka studija Giljferding je počeo da radi u Azijskom departmanu Ministarstva inostranih poslova Rusije, a 1854. godine dobio je titulu magistra slovenske slovesnosti.

Giljferding je sam izrazio želju da se uputi u Bosnu, koja ga je kao naučnika-slavistu privlačila. On je polagao nadu da će sakupiti veliki broj staroslovenskih rukopisa, te istražiti život i običaje lokalnog stanovništva.

Obaveza mladog diplomate bila je da prati društveno- političku situaciju u regionu i da informiše druge konzule na Balkanu i Azijski departmat Ministarstva vanjskih poslova Rusije. Konzulat se nalazio u iznajmljenoj kući zanatlije Đorđa Terzibaše (Vukićevića) na Tašlihanu, koja se tada smatrala jednom od najljepših u Sarajevu4.

U to doba Giljferding je već odlično govorio srpski jezik i dobro je poznavao istoriju i kulturu srpskog naroda. Napisao je i štampao Pisma o istoriji Srba i Bugara5 i ta knjiga bila je prevedena na srpski jezik i postala veoma popularna.

Za vrijeme konzulskog rada Aleksandar Giljferding obilazio je manastire po Bosni i Hercegovini i Srbiji, sakupljao rukopisne i štampane knjige, bilježeći izuzetno vrijedne istorijske podatke. Napisao je istorijsko svj edočanstvo o vremenu i prilikama kojima je bio svjedok. Godine 1859. u Petrogradu je objavio putopis na ruskom, koji je 1972. preveden pod naslovom Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji6. Takođe, Giljferding je za [4] [5] [6] vrijeme boravka u Bosni sakupio bogatu zbirku starih rukopisa, koju je kasnije odnio u Rusiju[7]. Vuk Karadžić u pismu Vuku Popoviću iz Beča 18. aprila 1859. pominje kako mu je pripovijedao Rus Giljferding da je iz izvjesnog manastira “od Srbulja uzeo što je mogao ponijeti (osobito pisane na koži) ali još mnogo da ih je ostalo”[8].

Giljferding je imao i veliku ulogu u afirmaciji srpskih autora. Pored bogate zbirke rukopisnih knjiga, on je ponio u Rusiju i rukopise nekoliko savremenih autora iz Bosne i Hercegovine i objavio ih u Rusiji. Carsko rusko geografsko društvo posvetilo je cio tom Zapisa[9] Bosni i Hercegovini i Staroj Srbiji, gdje su objavljeni tekstovi Joanikija Pamučine (1810-1870) o Ali-paši Rizvanbegoviću, Ljetopis Bosne Stake Skenderove (1828-1891), te dva rada Nićifora Dučića (1832-1900): Opis manastira Duži i Tvrdoša i Pokušaj statističkog opisa trebinjskog, prijepoljskog, pljevaljskog i nevesinjskog okruga u Hercegovini.

Giljferding je tragao za sagovornikom koji bi mu mogao ispričati istoriju Bosne, kao što mu je Joanikije Pamučina bio sagovornik za istoriju Hercegovine. Posebnu pažnju Gilferdingu privukla je svojom posvećenošću ideji otvaranja djevojačke škole Staka Skenderova. Ruski diplomata visoko je cijenio njen rad: „Niko od pravoslavnih stanovnika Bosne ne zaslužuje počasno zvanje građanskog radenika u toj mjeri, u kojoj to zaslužuje Staka Skenderova[10].“

Podršku i pomoć u osnivanju ove školske ustanove davale su joj mnoge ruske i srpske javne i političke ličnosti. Još 1857. godine, kada se Giljferding nalazio u Sarajevu, Skenderova mu se obratila molbom da podrži ideju otvaranja škole u tom gradu. On je otpočeo da se bavi tim pitanjem kada se vratio u Peterburg i izdejstvovao je novčanu pomoć u visini od 1.384 rublje[11].

U maju 1858. godine Giljferding piše bilješku o potrebi otvaranja djevojačke škole u Sarajevu. Danas se ova bilješka nalazi u Arhivu vanjske politike Rusije. U prilogu donosimo faksimil ove bilješke i njen prevod na srpski jezik. (napomena urednika sajta: samo smo posljednju fotografiju pisam uspjeli ugraditi u tekst)

Prevod:

Bilješka o potrebi otvaranja osnovne djevojačke škole u Sarajevu

Otvaranje osnovne ženske škole u Sarajevu bila bi jedna od korisnih stvari koju bismo mogli preduzeti za dobrobit pravoslavnih stanovnika Bosne. Žene se u Bosni nalaze u velikoj neprosvijećenosti; obrazovana žena ili djevojka izuzetno je rijetka pojava. Kao posljedica neznanja i straha u kom je više godina živj elo pravoslavno stanovništvo Bosne, došlo je do toga da su žene tamo skoro potpuno prestale odlaziti u crkvu. Djevojčice se ne vode u crkvu; smatra se sramotom da se odrasle djevojke pojave u hramu Božjem i odlaze tamo samo jednom godišnje, na dan kada se ispovijedaju i pričešćuju. Nakon udaje taj teški običaj zabrane nestaje, ali one tek u starosti počinju ispravno ići u crkvu.

Jasno je koliko velika šteta proizilazi iz ove situacije za sve pravoslavno stanovništvo Bosne. Kakvo vaspitanje može da da svojoj djeci žena koja je prije udaje vidjela crkvu možda tri ili četiri puta u svom životu? Takođe je razumljivo zašto pravoslavne Bosanke tako često i lako napuštaju svoju vjeru i prelaze u muhamedanstvo ili katolicizam. Njihovo udaljavanje od hrama Božjeg tim je uočljivije jer katolikinje koje žive pored njih vrlo revnosno odlaze u crkvu.

Jedini način da se iskorijni ovo zlo jeste otvaranje ženske škole, prvo u Sarajevu, a zatim i u drugim mjestima. Učiteljica bi se obavezala da svake nedelje i svakog praznika vodi svoje vaspitanice u crkvu, te bi takve predrasude nestale same od sebe. Obrazloženje i argumentacija ne mogu da uklone takve predrasude, u to sam se lično uvjerio.

U Sarajevu živi jedna devojka koja bi rado preuzela na sebe obavezu otvaranja takve osnovne ženske škole i mogla bi da bude i učiteljica i nadzornica. Ta djevojka, Staka Skenderova, vrlo je interesantna pojava u zemlji gdje su žene osuđene na apsolutnu nepismenost. Ona je proučila crkvene knjige možda čak i bolje od bilo kojeg bosanskog sveštenika. Ali, sredina u kojoj je ona odrasla takva je da, kada se posvetila učenju, samim tim se odrekla svog pola. U djetinjstvu su nju, kao i mnoge djevojčice u tim krajevima, oblačili u mušku odjeću. Kada je ona odrastajući osjetila posebnu sklonost ka pismenosti i crkvi, to je uticalo na to da ona više nije željela da skine tu odjeću. To je bio znak odricanja od udaje, ali ujedno se ona oslobodila običaja koji su vladali nad ženskim polom u Bosni; mogla je stalno boraviti u crkvi, i bez ometanja posjećivati muško društvo. Strogost njenog karaktera pojačala je nesreća koja joj se desila u porodici. Zbog sitne optužbe muslimani su mučili njenog brata, mučili su ga usijanim gvožđem. Nakon toga je više od godinu dana strašno patio, i sestra ga je morala njegovati do njegove smrti. Njeno besprijekorno ponašanje, revnosni odnos prema crkvi, te dobro koje se trudila činiti drugima, donijelo joj je posebno poštovanje pravoslavnih stanovnika, i to ne samo Sarajeva već i drugih udaljenih mjesta Bosne. Predanost pravoslavlju kod nje se ujedinjuje sa ljubavlju prema Rusiji.

Trenutno ona drži malu trgovinu i time izdržava svoju majku, ali je njena najveća želja da se posveti Bogu kroz vaspitanje omladine. Nažalost, pravoslavni stanovnici Sarajeva imaju vrlo nisku svijest o potrebi za ženskom školom, te se ona i nije mogla nadati njihovoj pomoći. Prije nekoliko godina iz Beograda je dolazila prilično obrazovana žena sa namjerom da osnuje školu, ali niko joj nije htio da pomogne i ona se vratila u svoju otadžbinu.

Upravo zato nema druge mogućnosti za realizaciju ovog spasilačkog čina nego da se za to potraži pomoć u Rusiji. Prema predračunu koji smo napravili na licu mjesta, za otvaranje osnovne ženske škole u Sarajevu za prvu godinu bilo bi dovoljno 700 rubalja, a za naredne godine po 400 rubalja u srebru.

Uz ovo prilažem molbu koju je meni uručila pomenuta Staka Skenderova.

A. Giljferding

Sankt Peterburg, 1. maja 1858.

 

Službeni izvještaj ruskog konzula u Sarajevu A. F. Giljferdinga, Arhiva vanjske politike Ruske imperije (AVPRI, F. Slovenski sto. 1858-1876. D. 6668. L. 2-4).

 

[1]  natalja.milakovic@gmail.com

[2] Osvoboditelnna^ borvba narodov Bosnii i Gercegovinš i Rossš, 1850-1864: dokumentš. Moskva, 1985, 11-13.

[3]  Tepić, I. Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878. Sarajevo, 1988, 22.

[4] Isto, 24-25.

[5] Gilvferding, A. F. Pisvma ob istorii serbov i bolgar. Moskva: Universitetskal tipografil, 1855.

[6]    Aleksandar Giljferding. Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji; [s ruskog preveo, komentare i bilješke napisao Branko Čulić].

Sarajevo, 1972. Nasl. orig.: Gilvferding, A. F. Poezdka po Gercegovine, Bosnš i Staroi Serbii. Bosnil v načale 1858 g. SPb., 1859. (Zapiski Imperatorskogo Russkogo geografičeskogo ob^estva; kn. 13). Bosšl, Gercegovina i Staral Serb^l :              sbornikv / sostavlennmi A.

GilBferdingomĐ. S. Peterburgv: Vb tipografš Imperatorskoi Akademš Naukv, 1859.

[7]  Giljferding, A. F. Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji. (predgovor M. Ekmečića), Sarajevo: „Veselin Masleša“, 1972.

[8]    Vukova prepiska. Knj. 7. (Državno izd.). Beograd:                Državna

štamparija Kraljevine Srbije, 1913.

[9]    Zapiski Imperatorskogo Russkogo geografičeskogo ob^estva (knj. 13, 1859).

[10] Skenderova S. Letopisv Bosnii U: Gilvferding A. F. Sobranie sočinenii. T. 3. SPb., 1873.

[11] Ksenil V. MelBčakova. Problema ženskogo obrazovanš v Bosnii. Staka Skenderova: ee žiznn, ee škola, Izvestil Samarskogo naučnogo centra RAN, 2015, 153.

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top