ALEKSANDAR GILJFERDING: Opis Ljubinja

ljubinje-glavna-ulica.jpg
Podeli:

Ljubinje je ubogo mjestašce kako se samo može zamisliti, ali je, poput drugih hercegovačkih gradova, planski smješteno u podnožje planinskog zemljišta, na sredini uskog a dugog karsnog polja, čija se jugoistočna polovina, koju smo tek proputovali, zove Krajpolje (u daljini se nazire istoimeno hrišćansko selo), a sjeverozapadna Konacpolje. Većina stanovništva su Muslimani. U gradu ima 120 muslimanskih kuća (sa 987 stanovnika) i samo 12 hrišćanskih, sa 92 stanovnika. Muslimanske kuće načinjene su od onog istog sivog kamena kao i sve kuće u Hercegovini. U većoj su mjeri oštećene nego kuće u Trebinju. Mnoge od njih zjape prazne. Opustjela je i drevna kula, utvrđeni punkt nekadašnjih ljubinjskih begova.

Čudnovato je kako u Bosni i Hercegovini opusti i poruši se sve što pripada Muslimanima. Prolazite kroz selo i u njemu zapazite porušenu p zapuštenu kuću. Na pitanje čije je to vlasništvo, sigurno će vam odgovoriti da je u njoj živio Musliman. „Ko je držao ovaj han, koji sada stoji napušten na putu?“ „Musliman.“ „Zašto je porušena ona masivna kula?“ „Eto, beg u njoj sjedio, pa se obatalila.“ Koja je to gradska četvrt u Stocu, Mostaru, Visokom, Fojnici, D. Vakufu, Travniku, Jajcu, Banjoj Luci, Livnu, Novoj Varoši, Foči, Pljevljima, Prijepolju, drugim riječima, u kojem god bosansko-hercegovačkom gradu u koji svratite — koja je to gradska četvrt u kojoj ima najviše napuštenih kuća, bez krova, vrata i prozora, kuća sa kojih je otpao malter? „Turska mahala“, odgovaraju vam. U onim gradovima u kojima žive sami, ili gotovo sami; Muslimani, kao, na primjer, u Trebinju i Ljubinju ili u Glamoču, Rogatici, Višegradu, Prijedoru i Sjennci, s kojima će se čitalac kasnije upoznati, ruševina ima svuda.

Naprotiv, tamo gdje žive hrišćani, tamo ruševina ne smije biti. U Ljubinju se hrišćani mnogo ugnjetavaju. Nije im bilo dozvoljeno ni da nas vide. Na bogosluženje idu u jedno od obližnjih sela: u Gradac ili u Dubočicu. Ljubinjski mudir-vekil nije takav gospodin kao trebinjski mudir. On je, istina, spahija, ali je spao na to da je od svoga konaka načinio svratište za putnike. Tamo nas je i uveo. Uvjeravao nas je da ne prima sve putnike bez razlike. Prima samo svoje prijatelje. Jedan od takvih prijatelja, njegov tadanji stanar, Musliman sijede brade, trgovac iz Mostara, smatrao je za potrebno da nas posjeti i pričini nam zadovoljstvo svojim pitanjima i razgovorom. Međutim, razgovor sa njim trajao je duže vremena na nezadovoljstvo umornih putnika, željnih odmora. Pa ipak smo na osnovu toga razgovora upoznali nekoliko karakterističnih oblika muslimanskih shvatanja.

Pomenuću jedno ili dva takva shvatanja. Naš sagovornik nam je pričao da je ranije, kao trgovac, mnogo putovao. „A zašto sada ne putujete?“ „Sada putujemo ovamo, na bliže ture, da pogledamo čitluk (imanje), koje smo ovdje kupili. Ne upuštamo se na veće daljine. Ostarjelo se, a sem toga, imamo veliku familiju.“ (Muslimani stalno upotrebljavaju izraz „familija“; kao strana riječ, ona im izgleda ponajmanje indiskretna. Vrlo često riječ „familija“ označava kod njih upravo ženu.) „Imate li veliku familiju?“, upitah da bih produžio razgovor. „Nije mala. Tri sina i, da oprostite, dvije kćeri.“ „Da li ste ranije bili u Sarajevu?“ „Bili smo.“ (Muslimani, Hercegovci i Bosanci, govore o sebi u množini: „Mi smo bili“, dok se drugima obraćaju sa ,,ti“.) „No, pa kakvo je Sarajevo?“ „Mjesto je lijepo, zdravo i ima dobru vodu.“ „Da li ste bili u Njemačkoj?“ (Na njemačkom zemljištu, tj. u Austriji.) „Dolazili smo i tamo, u Mletke.“ .„Kakav je utisak ostavila na vas Venecija?“ „Loš grad, voda im je slaba.“ Po tome odgovoru smo zaključili da Muslimani ocjenjuju grad kao dobar ili rđav prema tome da li ima ukusnu ili lošu vodu. Slično mišljenje o nekom gradu čuli smo od njih bezbroj puta. Nemamo šta više da kažemo o Ljubinju i ljubinjskom gradonačelniku. Ali jedan događaj zaslužuje da se zabilježi. Izjutra, pred polazak u Stolac, izašao sam da se prošetam po varoši, dok je moj saputnik, umoran od puta, ostao ležeći i očekivao da se posluga pripremi za put i osedla konje. Tada je u sobu ušao naš domaćin, gradonačelnik i vlasnik svratišta, i stupio u razgovor sa momkom koji je spremao prtljag. Moj saputnik se pretvarao da spava kako ne bi omeo domaćina razgovoru, „Šta ti je to u rukama, džanum?“ upita gradonačelnik momka, koji je baš tada zamotavao nekakvu flašu. „Ovo ti je odlična stvar moga bega, evo ti, probaj“, odgovori poslužitelj Risto, koji, kao otresit Hercegovac pravoslavac, bijaše veliki majstor u zbijanju šala sa Muslimanima. „Daj“, reče Prorokov sljedbenik i, prinijevši ustima grlić, poče tegliti i gutati, dok ne iskapi trećinu flaše. „O-o-o-h, dobro, ali žestoko, u tvoga bega ljuta rakija.“ Ova „ljuta rakija“ bijaše, u stvari, špiritus koji smo ponijeli da bismo mogli uskuvati vodu za čaj. Na osnovu ovoga slučaja zaključili smo da hercegovački Muslimani na svoj način tumače Muhamedovu zapovjed o tome da se ne pije „lozin sok“. Međutim, kasnije smo se uvjerili da se ovakvog tumačenja podjednako pridržavaju kako Muslimani Sloveni tako isto i Turci Osmanlije.

NAPOMENA: Aleksandar Giljferding bio je ruski naučnik, političar i putopisac. Kratko vrijeme vršio je dužnost ruskog konzula u Bosni i Hercegovini. Tokom 1857. godine proputovao je tadašnjim turskim provincijama Bosnom i Hercegovinom, i o tome ostavio zapis koji je objavljen 1859. godine.

 

PRIREDILA: Redakcija

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top