Bitka na Oborenoj cesti

OBORENA-CESTA.jpg
Podeli:

Sjedim na vrhu Lohinja, više Vođena. Motam škiju i zamišljeno gledam put koji vijuga osojnom stranom ljubinjskog polja i od Krajpolja preko Rajaca, Zarivina, Rivina, Rupa i Čaira povezuje to selo sa Vođenima, a dalje vodi ka Ljubinju i konacpoljskim ponorima, da bi naglo završio pred nikoljbrdskim stranama. Pod Donjim Vođenima, u blizini mjesta gdje pomenuti put kamenom ćuprijom presijeca korito periodičnog potoka Bukovštaka, u jednom blagom ulegnuću nalazi se dio puta koji se naziva Oborena cesta.

Niti tu put “obara” niti se bilo šta u okolini može povezati sa takvim toponimom. Po Vođenima je na stotine naziva koji podsjećaju na neko staro stanovništvo, na srednji vijek, na period kada su ovim krajevima vladali Turci pa tako, vođen tim saznanjima, dugo sam mislio da je i Oborena cesta mjesto čije porijeklo imena leži zaboravljeno u prohujalim vijekovima.

Ali, nisam bio u pravu. To je prilično nov naziv i potiče iz vremena Drugog svjetskog rata te podsjeća na prvi oružani sukob nadomak varošice Ljubinje koji se odigrao krajem juna 1941. Spomen na taj boj nećete naći u partizanskim monografijama, o njemu nema ni kratke bilješke niti jednog jedinog slova. Nema ga više ni u sjećanjima aktera jer oni su svi pomrli, a ko zna je li iko od njih potomcima prepričavao sjećanja na taj herojski podvig. Moj djed Đorđo to sigurno nije ispričao svojim sinovima, pokojnom mi ocu Vladislavu i stricu Vukašinu.

Dok sjedim na gomili prisjećam se. Imao sam izvanjeg djeda Peru, rođaka moga rođenog djeda Đorđe. Znali smo satima sjediti i pričati o svemu, a naročito o prošlim vremenima, o rodoslovima, o ratovima. Pero bijaše seoski intelektualac. Čovjek obdaren zdravim razumom, pamćenjem i rječitošću. U tim našim dugačkim razgovorima, ispresijecanim ispijanjem kafa i motanjem škije, doticali smo se svega pa i sukoba oko seoskih graničnih međa između Vođenjana i Krajpoljana koji su buktili u godinama pred Drugi svjetski rat.

“Kada je umro adže Vukan, prađed ti…” započeo je djed Pero priču,

“Kneštvo je dopalo Šćepanu Pižuli iz Donjih Vođena. On bješe star i iznemog’o, ali vjerovatno ga nije bilo puno ni briga o našim međama. Daleko je to bilo njemu. Elem, izašli geometri da odrede među, izašli knezovi i ko biva bilo sve u redu. Međutim, Krajpoljani ispekli geometrima bravče, počastili ih, a ovi im kasnije upisali još brda i nas oštetili. E onda su ti počeli jadi. Jednu veče mi srušimo njima suhozidinu i pomaknemo je gdje mislimo da je granica. Drugu noć oni opet kontru nama udare pa opet ziđu zid na mjestu gdje su im geometri napisali. I tako mjesecima… Zavatrilo ti se, nemoj misliti. Jednu noć sastali se i mi i oni u brdu. Poče svađa, u neka doba kamenice lete, sve dok adže Sava ne izvadi pištolj, taman isti model što je Gavrilo sa njim ubio Ferdinanda. Opali Sava nekolika u vazduh, a Krajpoljani se razbježaše. Mi ti tu dumali šta raditi i odlučimo da prijavimo slučaj žandarmeriji. Pokojni Milan ti tu noć probudi komandira Šakića, dobar čo’jek bio, Hrvat, vjere mu ne hvaleći, ali dobar čovjek. Dao ti je đedu Đoki pušku u maju 1941. Kaže Šakić Milanu da će ujutru doći. A ovi njemu na to kaže da će on sada opljačkati dućane, a nek’ on ujutro gleda ko je lopov. Te šta će, pođe ti Šakić, napravi zapisnik, ne valja duše griješiti, onako kako smo mu mi ispričali. A neki Krajpoljani bili se kandidovali za žandarmeriju pa se prepali da će, ako uđu u zapisnik, biti odbijeni na ispitu jer su imali posla sa zakonom. Molili nas i, Boga mi, mi ih ne prijavismo, a oni se kanuše rušenja naše međe.”

Smijao sam se ovoj priči, ponajviše jer danas niko u Vođenima, ali ni u Krajpolju ne zna gdje se nalazi to sporno zemljište. Nije to više bitno, a nekad je bilo. Značilo je to koju ovcu ili kozu više u toru.

“A, đede”, nastavih razgovor.

“Pa kako se umirište i izmirište?” upitah ga.

A djed Pero, kao da ga sad gledam, obali jezikom cigaretu, zatim izvadi “austrijanca” iz džepa i pripali. Nastavi pričati sa cigarom u ustima, stalno fućkajući da ga razgori.

“Prvo smo se gledali poprijeko, a onda dođe kleti rat pa se moradošmo pomiriti. Zajedno smo mi Likići i Mitar Turanjanin od Vođenjana sa Krajpoljanima rušili cestu u junu 1941. Rušili, Boga mi cestu, ali ih otjerali sa Lohinja i odbili im napad iz Ljubinja.” reče djed Pero i uzdahnu glasno, kao da mu je veliki teret na duši.

“Kakvu cestu, đede?” zainteresovano ga zapitah.

– “Cestu, sinko, eno na Oborenoj cesti, znaš đe!”

– “Zar se po tome nazvala Oborena cesta?

– “A da po čemu, sinko moj, drugo! Slušaj, sad ću ti ispričati, a ti upamti!” reče đed otpuhujući cigaretom.

“Mi smo Likići spremni ušli u rat. Imali oružja dosta. Bile dvije “lovice”, dva pištolja iz Prvog rata, puška u Ilije vojnička, a đed ti Đoko nabavio tri “mauzerke”. Dvije donio sa Albanije u aprilu, a jednu mu u maju dao Šakić. Kad smo izbjegli u Iliji bjesmo najbolje naoružani. A naroda u Iliji dosta. Rašnjani i Bančićani došli bez iđe ičega.Te dijeli s narodom jadnim sve što se ima. Petsto sitne stoke smo oćerali u Iliju, a vratili u septembru jedva stotinu. A ne more se sama mesa jesti. Mora se stomak žititi. Tursko žito u Žabici i Kruševici uzeli Žabičani i Kruševčani. Nema žita, bole stomaci te, šta ćeš, počeli silaziti krišom u polje i čupati klas sa našeg žita. Najčešće Đoko, adže Sava i ja. Spustimo se u polje i krišom kroz ljesku primaknemo se našim njivama i čupamo ti klas, te ga trpamo u n’akve harare. Ode tako jednom Đoko kućama, mi ga ustavljali, ali ne moreš mu ništa. Kaže nam da ide malo gledati šta ima. Ako je nešto bio namjerio, niko ga ustaviti nije mogao da išćera svoje. A naše kuće nisu upaljene, to je k’o prva linija, jer na Lohinju ustaše drže posadu. Čekali mi ti Đoku, kad opali puška. Prepadosmo se, Boga mi! Sve mislimo uhvatili ga, ubili ga ili ko zna šta. Prođe, očiju mi, dobar dušak, nema ga još… Kad domalo javi nam se. Otišao on do kuća i primijetio da drže na Lohinju samo trojicu ustaša. Ali viđoše ga neki iz sela te opališe nasumice.

Kad smo se vrnuli u Savine doline u Iliji, pričali, brate, šta smo viđeli i nekako se složišmo da izvršimo napad na Lohinje. Više se ne sjećam kome je i palo na pamet da napadamo. Boga mi nas uhvatio strah iako smo se bili vala malo trgli. Došao je glas do nas iz Sitnice da se puca na Nevesinju i Gacku. Da su se digli naši, a da su i Rusi ušli u rat. Na Iliji, na samom vrhu, istakli smo barjak čohani od nekakvog crvenog čirjaka. Na njemu žene izvezle od botane “Srpska oslobodilačka vojska”. Ima neke komande, neke organizacije, držimo i straže, ali opet svako vuče na svoju stranu. Možda su prošla dva ili tri dana, krenemo mi u akciju, ne pitajući vala nikoga za dozvolu.”

Tu đed napravi malo pauze. Uze kutiju, da zamota novi cigar. Ja mu pružam cigarete.

“Hoću vala jednu”, uze ponuđenu cigaretu te ostavi duvansku kutiju.

– “Ko je, đede, sve bio u toj akciji, sjećaš li se?” grozničavo ga ispitujem jer priča je možda najveći biser koji sam do tada čuo.

– “Ko da nas sad gledam, sinko” odgovori mi starina.

“Nas pet Likića: Đoko, Sava, Milan, Ilija i ja. Komšija nam Mitar Turanjanin. Od Krajpoljana: braća Toholji, Vlado i Ćeto… Jovan, Vladan, Slavko, Obren i Vlado Kozić i Anđelko Topalović. Tačno nas petnestorica, šest Vođenjana i devet Krajopoljana. Pođemo ti nekad iza podne, sve polako se krećemo, da bi predveče primakli na nekolike stotine metara do glavice na Lohinju. Plan nam je bio da zanoćimo u škripima, a u zoru, kad se počne razdanjivat’, da napadnemo jer će im sunce udarati u oči. Tako ti je i bilo. Zanoćili mi po škripima. Ćutimo, ne progovaramo ni jedne. Malo bi k’o zaspali, ali sve je tanko. Malo trehni, odmah se razbudi. Usta mi se suše, imam vode u čuturi, pa sve po gutljaj pini. Vidim i ostali potežu iz čuture. Nije nam svejedno. Kad se počela razdvajati noć od dana, rukama se dogovorismo da polako krenemo. Nije danas bila gora ovolika, Bilo skoro golo, samo po đe god poneka kukrica. Idemo polako, sageti, od kukrice do kukrice, primakošmo se na stotinu metara od vrha, kad sunce pomoli. U isti mah opališmo iz pušaka, zagalamismo… Za mnom braćo Crnogorci… Fataj ih žive… Deremo se, nemoj misliti. Malo i ubrzali gotov i potrčali. Ne puca niko sa Lohinja. Valjda ih iznenadili. Đoko i Slavko odvrnuše bombe, udariše s njima od n’akvo kamenje, frljnuše ih ka gomili. Pukoše one bombe, a sa Lohinja nema avaza. Đoko je kasnije pričao, eto kakvi su ti ljudi, dok smo se primicali gomili da je stalno mislio, Bože, je li pobio posadu onom bombom. Bilo bi mu krivo da jeste, mislio je u tom trenu. Kad smo se ispeli na glavicu, ne zatekošmo nikoga. Samo nađosmo dva šinjela. Valjda su ustaše odmah pobjegle, čim je zapucalo, i ostavili šinjele. Nosili šinjele, u nas noći znaju i u junu biti hladne. Primakli se onoj strani glavice što gleda na Vođene i Ljubinje. Ne vidimo nikoga. Niđe žive duše. Tu malo odmarali, gledali prema Ljubinju. Asli su ove ustaše što su bili u Vođenima pobjegli u Ljubinje.”

-” Jeste li se onda vratili u Iliju?” prekidoh djeda Peru.

– “Nismo, sa’ću ti nastavit’.”

Opet uzimam cigaretu, nudim i đedu. Uzima i on. Pripaljujem prvo njemu pa onda sebi.

– “Popićemo, vala, i po rakiju. Idi donesi iz frižidera. Znaš đe čaše stoje?”

Klimam glavom i odlazim po rakiju. Čaše nalazim na kredencu. Vraćam se i točim nam piće. Djed Pero nastavlja besjediti:

“U neka doba vidili smo kod Bucanja n’akve ljude. Ne znam šta bi Mitru. Uze pušku pa nanišani u onu gomilu. Jedan dušak nišanio, a onda opalio. Razbježa se oni buljuk ljudi. Kasnije smo saznali da je to bila muslimanska milicija, koju su digle ustaše iz Ljubinja, i da je Mitar tada ranio u ruku Muju Malkića. Sjećaš se Muje?”

Prebiram u glavi ko je Mujo Malkić.

“Veseo bio, oni lovac što je dolazio vazda u vas i u Mitra.”

Iznenađeno reagujem.

“Sad se sjećam Muje. Pa je li znao da ga je Mitar ranio?” začuđeno pitam.

– “Kako nije!” odgovara mi djed Pero.

“ Jesu li se vazda šalili. Mujo je znao reći u šali”, nastavlja Pero,

“Što zeru ne pomjeri nišan da se ne patim na ovom dunjaluku.”

Dok se smijemo i ispijamo gutljaj rakije uzimamo ponovo cigarete i pripaljujemo. Nekako sam napet, stalno pušim i grozničavo vučem dimove.

“Boga mi je, đede, to bio vrhunski pogodak. Ima više od kilometra daljine.”

– “Jeste, sinko, kasnije je tu pušku, kada se pročulo, Mitru uzeo, a dao mu svoju, Luka Ćurić, komesar Južnohercegovačkog partizanskog odreda, dok smo bili u partizanima, ali da ti nastavim. Posle pođe cestom vojska na nas. Sve smo ih pratili. Ovi stariji rekoše da ne pucamo dok ne budu kod ćuprije. I puštasmo ih da idu i čekamo. A oni idu u koloni, vidi se da ni u njih nema vojničke komande. Lako je svezane ljude u jamu bacati, hajde kreni, majkoviću, na naoružane ljude. Kad su taman bili gdje Oborena cesta, mi ti svi u isti mah opalimo. Vidimo jedan osta na putu… leži, a jedan se skotrlja u potok. Ovi ostali preko njiva otrčaše u mahalu Kelezovinu. Dok su trčali, opalimo još po jedan plotun, ali čini mi se nikoga ne pogodismo. Ali oni iznijeli mitraljez domalo, eno taman više Gnojnika lokve, đe dalekovod sad. Ja izvirio, da ne bi Obrena Kozića bi me sašego. Obren me uhvati za rame i spušta me tlima, a oni jasenčić što sam iza njega staj’o ispraši rafal. Pucaju brate po nama, pritisli nas. Među se govorimo šta ćemo dalje. Govore Slavko i Đoko da se spušte niz osoje. U osoju ima malo branjevine, ima šume, pa ima i zaklona. E ko oni misle da su spuste na čaire, pa iza suhozidine pređu na Rupe, pa zaokole preko Luka i Podlješnica i udare ih sa boka. Odoše Slavko, Đoko, Anđelko Topalović i Jovan Kozić niz osoje. Dogovor je da kad oni zapucaju su boka, mi dočekamo sa Lohinja. Polako se prebacuju. Ne vide ih ustaše, dok ne pucaju na njih. Prođe petnestak minuta kad zapucaše oni sa buka, a u ustaše k’o da grom udari. To sam gled’o i kasnije . Vojska drži front, ali kad s boka bude napadnuta raspe se. Te i ustaše tako. Prestaše pucati, a mi jedva dočekaj sa Lohinja. Osušmo plotune, a sve vičemo – Juriš, braćo Crnogorci… Žive ih fataj! K’o da misle da su Crnogorci došli, a bilo ih je njih najviše strah. Bježe ustaše prema Ljubinju, mi za njima pucamo. Ufatilo nas n’akvo ludilo. Na Berlin bi, čini mi se, udarili. Sišli među naše kuće. Nisu opljačkane te uzmi ćuskije, mace, čekiće… i pođosmo ka ćupriji da obaramo cestu.”

Prekidoh djeda jer mi bi nejasno zašto su uopšte odlučili da ruše put i kako im je to palo na pamet. Upitah ga za to, a on mi odgovori:

“E, moj sinko. Nama je na pameti bilo da srušimo cestu da ne mogu prolaziti kamioni, ako krenu u ofanzivu na nas. Da nas ne trpaju na kamione i vode na jame. Zato smo, sinko, rušili cestu.”

Zapanjeno i sav dirnut, gledam djeda Peru misleći o kakvim su stvarima morali ljudi misliti i na kakvim su iskušenjima bili.

“Da ti nastavim. Sretošmo se kod ćuprije sa Đokom i Krajpoljanima. Svi se smijemo. Opijeni n’akvim bijesom, trepti sve u nama. Onog ustašu sa ceste bacili u potok. Uzeli mu samo pušku. Im’o čizme, nismo mu ih dirali, oni u potoku bio u opancima. Onda jamili alat, razvalili nekoliko metara puta. Kada smo završili, zamotali nekolike cigare pa ih dajemo jedan drugom. Tad neko zapjeva – Što si sjetan, serdar Jole. Prihvatišmo svi u ravan i zapjevašmo. Deremo se iza svega glasa da nas čuju u Ljubinju. E sve nam srce igra od ponosa nekakva. Milo nam što nas čuju u Ljubinju. E znadite da nas nećete lako pobiti. Kad se ispjevašmo, krenušmo nazad familijama u Iliju. Eto sinko, tako ti je bilo. Cestu smo popravili negdje u jesen kada smo se vratili iz Ilije i otada se taj dio puta zove Oborena cesta.”

Zaćutasmo djed i ja. Pokazuje mi da nam utočim još po rakiju. Šutimo i meni se osušila usta kao njima pred borbu, ali od ponosa i od tuge jer ovaj podvig mojih predaka, srodnika i komšija nigdje nije pomenut. Imali su peh, što bi se reklo, da su u maju 1942. svi listom iz partizana prešli u četnike i stajali postrojeni ispred ljubinjske crkve dok im je govorio Dobroslav Jevđević. Prošli su oni kasnije mnogo drugih bitaka, prvo pod petokrakom, a posle i pod kokardom, ali mislim da se nikada više nisu tako ponosno osjećali kao tada na Oborenoj cesti.

Danas od junaka sa Oborene ceste nema niko među živim. Neki su poginuli, neki ubijeni, neki robovali u njemačkim i komunističkim zatvorima. Listom bili na poraženoj strani, listom bili optuživani za izdaju i svaka nepočinstva. Ali im niko ne može reći da nisu bili pobjednici i junaci na Oborenoj cesti.

 

AUTOR: Rade Likić

IZVOR: radelikicblog

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top