Krsna slava u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji

Sv.Grigorije-dnevne.jpg
Podeli:

 

Jedna od najpoznatijih invokacija bosanskog srednjovjekovlja jeste ona iz povelje bana Stjepana II Kotromanića (14. vijek), knezu Grguru Stjepaniću koja glasi: vɑ ʜmє ω t cь ʜ sʜɴь ʜ svєtʜ dχ̅ɑ̅ ɑʒɑ svєtʜ gρьgƔρь ɑ ʒovomь Bɑɴь stʜpɑɴь po mʜʌostʜ Božʜωʜ gɴ̅ь̅ vsʜmь ʒєmʌьmь Bosьɴьsκʜmь ʜ soʌьsκʜmь ʜ Ɣsρьsκʜmь ʜ doɴʜmь κρьєmь ʜ χmьsκʜє ʒєmʌʜ gd̅ɴ̅. (Thalloczy IV, GZM, XVIII/1906, 406-407)Njena posebna zanimljivost je u tome što ban Stjepan naziva najprije “svetim Grgurom”, a tek “zovom” ban Stjepan. Pokojni Dubravko Lovrenović u ovakvoj invokaciji, nije sagledavao samo činjenicu da je sveti Grgur, odnosno Grigorije Nazijanski bio zaštitnik vladarskog doma Kotromanića, odnosno krsno ime/slava ove porodice, već i vladarsku ideologiju, prema kojoj je bosanski ban, zapravo sveti Grgur na zemlji. To jeste da se radi o sličnoj ideologiji iz Hilandarske povelje Stefana Prvovjenčanog (13.vijek), prema kojoj  “u početku stvori Bog nebo i zemlju i ljude na njoj, i blagoslovi ih i dade im vlast nad svakom tvarju svojom, postavi jedne carevima, druge knezovima, treće gospodarima… utvrdi Grke carevima, a Ugare kraljevima i razdeliv svaki narod, i zakon dade, i običaje ustanovi, i gospodare nad njima po običaju i po zakonu rastaviv svojom premudrošću.”

Prema toj koncepciji, zemaljska feudalna hijerarhija je odraz nebeskog poretka, pa tako i gospodar kao bosanski ban, predstavlja zemaljskog eksponenta određenog sveca, koji se mistično “materijalizira” u vladarevoj ličnosti, dajući mu nebeski legitimitet. Pa ipak, jedan od, nedavno otkrivenih natpisa sa stećaka na desnoj strani Drine, mogao bi djelimično proširiti, a djelimično i osporiti ovu koncepciju. Radi se o nadgrobnom spomeniku Stojana Ivanovića, skutonoše iz Klenja koji je datiran u drugu polovinu 15. vijeka, prije pada Smedereva i glasi ovako:

“A se leži rab Božji vrač Kuzman i Damjan, a u ime Stojan Ivanović, skutonoša…”(Emina Zečević, Mramorje – stećci u Zapadnoj Srbiji, Beograd 2005, str. 75).

Pokojnik se dakle, baš kao i ban Stjepan II nazvao slugom Božjim i imenom svoga sveca zaštitnika, odnosno krsne slave, ili krsnog imena svetih vrača (ljekara), Kuzme/Kuzmana i Damjana. Budući da Stojan Ivanović nije bio vladar, već “skutnik”, odnosno “skutonoša”, to implicira da ovo imenovanje nema toliko veze sa vladarskom ideologijom, koliko sa običajem da se vlastitom imenu dodaje “krsno” ime odnosno, ime porodične slave, te da je istovjetan običaj postojao sa obe strane Drine, bez obzira na vjerska razmimoilaženja.

Autor: Vuk Bačanović

Izvor: https://vukovugao.blogspot.ba/2018/01/krsna-slava-u-srednjovjekovnoj-u-bosni.html

 

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top