Serdar Pero Tunguz-Rasojević

crkva-2.jpg
Podeli:

Crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Ulogu

Vala Boračka pruža se koritasto u gornjem toku rijeke Neretve. Njen je prostor od nekoliko sati hoda, počevši od Gredelja do Din Dola. Širina joj je vrlo uska, naročito u vazdušnoj liniji, a dužina dostiže oko dvanajest sati pješačkih. Zime su u samoj vali umjerene, a ljeta su topla i sparna, pošto vala prestavlja tip kanjonske doline. Sva je vala pokrivena sitnom goricom i vijugavim potocima od mnogobrojnih vrela. Ispresijecana je strmim stranama raznim vodotečinama usiječenim u trošnom kamenu i zemlji ilovači. Borač je od uvijek prestavljao prirodno utvrđenje, blagodareći svom koritasgom položaju i susjednim planinama kao: Crvnju, Zelen Gori, Treskavici i Visočici. Stanovnici Borča nekad su bili pravoslavne vjere, i po dobro sačuvanom narodnom predanju, tri puta su se turčili, a tri puta prelazili u svoju staru vjeru. U proljeće, ljeto i jesen Borčani bi bili pravoslavni, a kad bi došla zima i pritisli veliki snjegovi, te se ne bi mogli lako kretati i braniti, Borčani bi od velikog turskog pritiska ponovo primali islam. Tu vjersku borbu lijepo prestavlja narodna pjesma opjevavši borbe Šake harambaše sa Turcima oko vrela, Zetovice. U doba tursko cio župni Borač bio je naseljen muslimanskim življem, a planinski izmiješan sa pravoslavnim. Predanje kaže, za kuću Okukinu da je održala pravoslavlje, ali pod vrlo teškim rajetinskim uslovom, da najstariji član od porodice Okuka svakog petka pred džamijom u Ulogu vrti ćuskijom rupu u kamenu i kuva muslimanima kafu, dok se oni Alahu mole u džamiji.

Muslimani Vale Boračke, zahvaljujući svome izolovanom planinskom zemljištu, u koliko nemaju u svojim žilama koje zrnce anadolske krvi, potpuno su sačuvali čistinu slovenske rase. To su plavi a snažni seljaci, pošteni, dobrodušni, gostoprimljivi, izdržljivi,  i ratoborni. Kao što su nekad bili fanatici pravoslavni, tako su danas fanatici islamski. U doba svoje sile i moći, a pod uticajem islamskog vjerskog fanatizma, činili su Borčani i zločinstva od svoje braće pravoslavne, palili su ih po bukvama, ili tajno ubijali po mlinovima i šumama, ili ih bacali u korito pomamne Neretve. Kad je Knjaz Nikola 1876 god. svu Gornju Hercegovinu pregazio sa vojskom, Borač je jedini ostao netaknut. Čete crnogorsko-hercegovačke, vrlo su teško prodirale u Borač, ili preko njega prelazile dublje u Bosnu, pošto su u njemu vrlo rijetko mogle imat jataka, i sa teškom bi se mukom spasle, kad bi se spuštile u dno vale, i bile opažene od naprijatelja. Vala Boračka bila je prirodna tvrđava između Bosne i Hercegovine. Blagodareći toj barijeri muslimani bosanski bili su zaštićeni od četa crnogorsko-hercegovačkih i mogli su ostati u kompaktnim masama, kao u vali Bjelimićima, Hotovlju, a takođe i na podnožju planina: Treskavice, Bjelašnice i Visočice. U svim tim mjestima vrlo je rijetko dopirao bjelosapac nož crnogorsko- hercegovačkih hajduka i uskoka.

Kad je Austrija okupirala Borač, zatekla ga je nepopaljena, dobro naoružana i bogata sa stokom. I kao takav nije se mogao lako pomiriti sa promijenjenom političkom sudbinom, no je uvijek pokazivao oštre zube okupatorskim vlastima. Pametni i uviđavni baron Benko, tadašnji nevesinjski prestojnik, da bi utevtišio Borčane, sugerirao je svojoj vladi u Sarajevu, te su u Borač poslali serdara Pera Tunguza, kao vojno-civilnog upravitelja. I ako se tamo nije išlo Tunguzu, pošto je još ranije kao hajdučki harambaša posjekao boračkog buljubašu Husa Pehilja-Ženevića, braću Šatare, i još neke druge Borčane, ipak je morao poći po naređenju starije vlasti. Poznato je da se rado ne zalazi u krajeve gdje se duguje ljudska krv, a naročito u mutnim prilikama i vremenima. Serdar se nastanio u Ulogu, kraj same Neretve, ne daleko od bosanske granice i otpočeo upravljati Valom Boračkom. Sam početak bio je težak i pun nepovjerenja sa obadvije strane. Ali malo po malo, serdar je svojim radom sve više pridobijao Borčane. Ono što je bilo u prošlosti, i što je kome dodijelila ratna sreća, to se brisalo, a iz nova se počelo živjeti. Oko sebe serdar privlači u tome kraju sve prve ljude, pa čak i kumuje sa Omerom Šačićem vođom muslimana. Pred Švabom, zajedničkim neprijateljem, pravoslavni i muslimani u Nevesinju potpuno se mire i zaboravljaju na sve domaće međusobne krvi i nesuglasice. Kad je bosansko-hercegovačka vlada zatražila od naroda prve vojne regrute — soldate — 1882 god. sa malim izuzetkom svi su Nevesinjci bili jednodušni da se tome odupru. Po upustvima sa Cetinja serdar Tunguz uhvatio je vjeru sa buljubašom Sali agom Fortom, i na taj način pravoslavni i muslimani postali su jedna politička i ratnička cjelina. U jeku zime, okupivši se svi Borčani u selu Ulogu, serdar Tunguz pokrenuo je ustanak i objavio rat Austriji. Čitavih šest mjeseci borio se sa dvije do tri hiljade ustaša po planinama, protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja. Ustanak iz Uloga proširio se i na druge srezove hercegovačke i na Krivošije. Ali pritisnut od nadmoćnije sile s dana u dan ustapak je malaksavao. Najposlije ustaši su bili primorani da bježe u C. Goru i da spasu svoje glave. Ušavši Austriska vojska pobjedonosno u Borač sve je popalila i u pepeo pretvorila. Odmah je zatim počela utvrđivati taj kraj i podizati u njemu i okolo njega vojno-žandarske kasarne, kao u Ulogu, Obrnji, Plužinama, Brnjcu i kopati šančeve kao na Panosu.

Ovaj drugi Nevesinjski Ustanak podigla je ruska diplomacija preko svojih slavenofila, Cetinja, Hercegovaca i Krivošijana. Kako su C. Gora i Rusija bile vojnički iscrpljene usljed rata sa Turskom, a kralj Milan zaplivao u austriske vode, pod takvim prilikama, Austrija se spremala da iziđe na Solun. Da bi se osujetili vojničko-politički planovi austro-ugarski podignut je drugi Nevesinjski Ustanak. I ako ovaj ustanak nije postigao željeni cilj, ipak je dokazao Austriji da Nevesinje nije umorno od prošlih ratova, i da je gotovo za svoju i opštu slovensku stvar uvijek svoju krv proliti i svoje kuće popaliti i porušiti. Dobiti su od ovog drugog ustanka, što je Monarhiju, dokle ga je ugušila, koštao u novcu i krvi, što je primorao da odustane od osvajanja do Soluna, i što je Knjaz Milan vodeći tada austrofilsku politiku dobio kraljevsku titulu.

Ugušenje drugog Nevesinjskog ustanka, kome je centar bio Ulog, izvršeno je pod upravom poglavara vojno-civilnog za Bosnu i Hercegovinu Johana Apela, starog oprobanog husarskog oficira i ratnika, koji je u ratu protiv Talijana izgubio oko i postao nosilac ordena Marije Terezije. Poglavar zemlje Johan Apel, upravljao je dugo godina Bosnom i Hercegovinom, i često je puta vršio velike manevre po planinama bosansko-hercegovačkim. Kad je Apel proslavljao šezdesetgodišnjicu svoga života i rada izabrao je Ulog za mjesto proslave. Na Tunguzovoj Luci pokraj Neretve napravljeni su slavoluci, kuda ima slavljenik da uđe, slegla se sva vojska bosansko-hercegovačka koja je uzela učešća u manevrama i bili su pozvani da prisustvuju proslavi svi istaknutiji ljudi iz zemlje, a pred njima vojvoda Bogdan Zimonjić. Pucale su puške i topovi da se nebo prolamalo, trke su se vršile sa konjima, peciva su se pekla na mnogim vatrama, a vojska je pjevala i veselila se oko svojih podignutih šatora. Tom prilikom pozdravljajući prisutne slavljenik Apel, u svome govoru između ostalog, izgovorio je ove riječi:

— „Gospodo oficiri i narodni prvaci, imao sam i ljepših i udobnijih mjesta da proslavim svoju šezdeset-godišnjicu, no što je ovo zabačeno mjesto Ulog. Ali sam baš ovo mjesto izabrao, što je ovdje nevjerni serdar Pero Tunguz podigao oružje protiv naše domovine. Mi smo ustanak u krvi ugušili, i tada kao i uvijek, naše su trupe pokazale, i onima u zemlji i onima van zemlje, silu i moć Austro-Ugarske Monarhije.

I dok je tako govorio i sa velikom paradom proslavljao poglavar zemlje Johan Apel, na razvalinama popaljenog Tunguzovog ognjišta, dotle se serdar Pero sa nekolicinom svojih ratnih drugova potucao i mučio, kao politički emigrant, po Crnoj Gori i Srbiji. Težak je i vrlo gorak izgnanički hljeb, pa bio i u bratskoj zemlji. Ali vjera u konačnu pobjedu, bila je jaka i nesalomljiva kod ovoga hercegovačkog gorštaka, kao i kod njegovih političkih drugova.

Ta vjera u pobjedu srpske i slovenske ideje gonila ga je u 80 godina svoga života da se povlači ispred neprijatelja preko Albanije, da bude na solunskom frontu, i najposlije da nastupa sa oslobodilačkom vojskom, poslije proboja solunskog fronta, ka oslobođenoj i ujedinjenoj otadžbini. Pobjedonosno stupajući do doline rijeke Morave, nešto veliko breme od godina, a najviše iznureni i izmučeni ratnički i izbjeglički život, zatvorili su mu za navijek oči i dušu mu napaćenu predali Bogu.

 

IZVOR: Danilo Tunguz Perović, Portreti crnogorsko-hercegovačkih gorštaka,  Bokeška štamparija Kotor XI-1934.

FOTOGRAFIJA: Nataša Gligorić

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

One thought on “Serdar Pero Tunguz-Rasojević”

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top