Svetosavska svetkovina u Banjalučkoj Bogosloviji (1867. godine)

Capture.png
Podeli:

 

U novoosnovanoj bogosloviji u Banjaluki u Bosni poslavljen e sv. Save ove godine prvi put ovako:

 

Na poziv g. Vasilija S. Pelagića profesora, skupila se sva pravoslavna srbska obština u zdanije bogoslovsko, gdje najpre bilo osvećenje vodice i koljiva, u kom e usađeno bilo tri velika šećerna krsta, i na srednjem najvećem, bio e nadpis: „U slavu i čast sv. Savi srbskom prosvetitelju, od Banjalučke Bogoslovije 1867.“ Potom e sljedovala blagodariteljna himna: „Tebe Boga hvalim.“ Posle blagodarenija goorio e učitelj slovo, pri kom e četiri puta pevano gromko mnogaja ljeta, kad se spominjalo ime vladajućeg cara, čestitog vezira, preosveštenog mitropolita i dobrotvora, priložnika i prijatelja Banjalučke Bogoslovije. Pošto su zatim otpoene pesme: „Uzkliknimo s ljubvom svetitelju Savi“ (prekroena prema mjestu i okolnostima), i „Egda pride konec vjeka;“ iziđu na sredu dva učenika, i otvore razgovor, koga ovde od reči do reči navodimo:

 

Borko: Pomozi Bog, dragi brate Radenko!

 

Radenko: Bog ti milostivi pomogao, brate Borko; a otkud tebe Srbine!

 

B. Eto pošao sam bio u selo, da vidim moju baštinu, pak prolazeći mimo ovog vašeg i našeg bogougodnog i velevažnog učilišta, čuh umiljate i srce potresajuće zvuke od pjesama koe do sada nigda čuo nisam, i ako sam ovuda više puta na ovaj dan prolazio; pa me povuče vatrena želja da vidim šta e to, kakva svečanost i divno veselje? koe svakog poštenog Srbina i pametnog čoveka obradovati i razveseliti mora, ako samo čovečenska srca i duše imao bude.

 

R. Pa dobro nam došao, ljubezni Srbine, Borko! imaš kome hvala preblagome Tvorcu, a imaš šta i viditi.

 

B. Ali kaži mi molim te brate Radenko, šta e danas i zašto se praznue tako svečano današnji dan?

 

R. Evo zašto dragi Borko: prie 630 godina, licem na današnji dan 14. Ianuara, prestavio se u vječnost sv. Sava prvi Arhiepiskop, Prosvetitelj i najveći Učitelj srbskoga naroda, koi e bio sin svetog Simeona Mirotočivog, kralja srbskog Stefana Nemanje Prvoga.

 

B. Prekrasno brate Radenko! Ia mislim da ima i drugih svetitelja, koi su od srbskog naroda proizašli, ali se ni ednom takva čast neodae i tolika svečanost nečini kao sv. Savi.

 

R. Istina e, pravo da e tako. Ali treba da znadeš da ni ednog Srbina nebijaše u ono vrjeme, koi e tako revnosno svetoj vjeri hristovoj i prosveti ljudskoj odan bio, kao sv. Sava. On e prezreo carske pozlaćene dvore, ostavio veličanstveno živovanje i kraljevski presto, pa se posvetio crkvi Hristovoj, da bi tako mili narod svoj u pravoslavnoj vjeri utvrditi i na pravi put prosveštenaja izvesti mogao; da bi ga tim pravim i najpouzdaniim putem ioš ljepšoj sreći, slavi i budućnosti poveo. On e znao da e tvrda vjera i prava prosvjeta i nauka najviša moć i snaga, kojoj ništa odoljeti nemože, pa zato se svom snaogom starao, da mu narod njegov bude veliki u snagi, slavan na strani, tvrd i postojan u vjeri, srećan u domu i državi i stalan u prosvjeti. On e tim svoimneumornim trudom, sa svoim ocem Stefanom Nemanjom Prvim, narod srbski priugotovio, da doživi onoliku moć i sjajnost, silu i slavu, koja bijaše u vrieme silnog i slavnog cara srbskog Dušana, kog e država prie 489 godina cvatila, koja se su tri mora graničila; koga se zakoni za uzor pravičnosti i danas u Evropi smatraju, a naposledku, kog e država u ono vrjeme bila među ostalim državama to, što je danas Rusija i Francuska. Osim svega toga brate Borko, sv. Sava e u podpunom smislu opravdao visoko naznačenije čoveka, veliki poziv pastira stada Hristovoga, dužnost nastavnika i ime Srbina. Pa eto zbog šta e zaslužio prosvetitelj srbski, da se ioš više slavi i veličanstvenie praznue.

 

B. O slatki brate Radenko! Kad si nam naspomenuo visoko naznačenije čovjeka, a ti kaži nam: šta treba čovjek da radi, pa da opravda visoko naznačenije svoe, koe mu e sam Bog opredjelio?

 

R. Evo šta: Bog e stvorio čovjeka za to da proslavi svemoguće ime njegovo. A ime božie proslaviće kad čini dobra djela, koja su Bogu ugodna. A Njemu e najugodnie to, da bližnjima našima sve ono činimo, što god želimo da nama drugi ljudi čine. Osim toga naznačenie e svakog čovjeka, ili bolje reći, volja e božja da nikad nezaboravljamo, da smo dužni po sv. zapovesti božijoj raditi za druge ljude i za obšte blago naroda svog onoliko, koliko radimo za sami sebe. Mi valja da pred očima imamo, kao da nam sam svevišnji Tvorac govori: Smrtni čovječe! pomisli da si zemlja, da po zemlji puziš, i da ćeš onda kad se ni nadao nisi opet u nju otići. Za to nepropuštaj ni ednog minuta a da ne pomisliš: da si na ovaj svjet go kao prst rođen, pak od ništa učinio sam te išta – učinio sam te razumnim i imućnim čovekom, vladaocem svoga imanja i otcem svoje porodice; pa zato nalažem ti, samrtniče edan, da činiš dobra djela u korist drugih isto onako, kao što sam ja tebi učinio; er znaj, samrtniče, da si ti, tvoja porodica i cjelo tvoje imanje na mome dlanu, pa kad uzhtem samo odma si svega lišen i u bezdanu nizvrgnut.

 

B. Zaista e tako ljubezni brate Radenko! er slušao sam đe govore učeni ljudi, da e nekakav čovjek pitao vrlo učenog ednog filozofa: „Šta radi Bog?“ a ovaj mu e odgovorio: „Bog obare velikaše i bogataše, a na njiovo mjesto podiže siromahe.“

 

R. A zašto to, brate Borko?

 

B. Za to, što su mnogi od odlikaša i bogataša zaboravili na blagodarenija božija: da su oni do juče bili niko i ništa. Pa zato na njiovo mjesto podiže siromahe, da bi se bar oni bolje vladali, zapovjesti preblagog Tvorca ispunjavali i dobra djela činili. A kad ovi mlađi tako isto zaborave šta su bili, Bog ih kao milostivi sudija, malko popričeka, e da bi se pokajali i popravili, pa pošto vidi da e i ovima imanje i vlast um zaniela, onda s njima isto tako postupa, kao i s pređašnjima. El’ tako brate Radenko.

 

R. Jeste, ljubezni prijatelju toe sveta i neoboriva istina.

 

B. Pak kaži mi, duše ti Radenko, kakvo e djelo za svakog čovjeka na ovome svietu najplemenitije i najvestije.

 

R. Hoću, s drage volje, moj Srbine, samo me poslušaj: Niedne stvari nema ljepše na ovome svietu, ni krasnie ni plementie, no podizati i srdačno podpomagati školu i crkvu, sirotne a dobre učenike i ostalu sirotinju.

 

B. Zaista tako e Radenko; er podizati škole i držati dobre i valjane učitelje, to e kod Boga i kod pametni ljudi najpreča, najvažnija i najsvetija stvar za svakog čovjeka, za svaku državu i za svaki narod: er nauka, rode moj mili! izvor e svake sreće i blagostanja, ona e današnjim danom najveća moć i snaga.

 

R. Dobro brate Borko; ali kaži mi: zbog šta e sveta plemenita stvar podpomagati blagodjejanija činiti sirotnim i dobrim učenicima?

 

B. Za to, Radenko, što su učenici buduće podpora naroda; na njima svet ostae; od dobrih i valjanih učenika postaju dobri i čestiti građani, revnostni učitelji i pastiri stada hristova, a od učitelja i sveštenika zavisi sreća i nesreća svega naroda: er oni su živac narodni, oni su srce narodno. Ako su dobri učenici i sveštenici narodni , onda će i narod biti srećan i napredan, složan i blagopolučan, zato što su oni rukovođe njihove. Oni su, ako su samo trudoljubivi i naučni, pravi razsadnici prosvetne narodne, neoborivi temelj blagostanja narodnog, i najači čuvari vjere, ezika, i imena narodnog. Oni su, ako samo visoki svoj poziv razumiju, najtvrđi utemeljitelji bratske ljubavi, i svete sloge, saglasja i iskrenog prijateljskog povjerenja i druženja. Eto zašto e, dragi Radenko, najsvetija i najblagodarnija stvar podpomagati i blagodjenije činiti sirotim a dobrim učenicima; er na ovakim mladim grančicama Srbstvo naše ostae, i od nastavnika i staratelja njiovi zavisi, pa da ove mlade grančice obilati plod prinesu našem milom i dragom narodu i zavičaju, eziku, vjeri i zakonu.

 

R. Sudeći dakle po tome, učiteljsko e zvanie visoko i poziv e njegov vrlo veliki i važan.

B. Da šta ti misliš, brate Radenko! Ni ednog zvania u državi i u narodu nema svetieg i važnieg za narod, nego nego što e učiteljsko, zato što se učitelju povjeravaju mlađana i nevina srca dječija, da ih on nauči; vaspita i na pravi put navede. Učitelji su dužni u srca dječia, da ih on nauči; vaspita i na pravi put navede. Učitelji su dužni u srca dječia ulivati ljubav prema roditeljima i drugovima. Njima se preporočuju nevina i nježna srca, da uliju još zarana vatrenu ljubav prema milom i dragom narodu svomu, prema svetoi vjeri i dragocjenom eziku i zavičaju. Njima se predaju nepokvarene duše, da im ioš iz male maloće ukorene u srce svetu slogu i bratsku ljubav; er samo od te dvie rječice zavisi sreća i nesreća naroda i društva čovečiega; učitelji naposljedku bude kod djece volju i ljubav za naukom i prosvjetom, za koiom se ceo današnji prosvjećeni svet tako revnostno i ozbiljno trudi i stara. Da, ljubezni brate Radenko, tako e visoko i veliko zvanie učiteljsko; ali na žalost malo ih imade, koi znaju tai prevažni poziv opravdati onako, kao što treba, nego samo žive i nešto malo rade da se lebom rane; er znai, brate Radenko, učitelj ako e dobar i pošten, i ako hoće da koliko toliko opravda svoe zvanie, treba da e prie svega naučan, pošten, smiren, iskren, pravdoljubiv, t.e. da se ednako stara i trudi i povjerenoi mu dužnosti; od učitelja treba da e daleko pijanstvo, kartanje, skitanje i psovanje, od njega neka e daleko svaka smutnja, spletka i laž, zao što e to samo zloćudnim i nepoštenim ljudima svoistveno. Dakle kad vidiš takvog učitelja koi e udaljen od rečeni poroka, tada znai, da e takav učitelj poslanik neba i izbrani ud čovečanskog roda, koi čoveka čovekom učini. I takvi učitelji kod sviju pametnih ljudi zaslužuju svaku čast, pohvalu, visoko uvaženje, i svaku pomoć i nagradu. A naprotiv oni učitelji, koi s višepomenutim porocima druguju, esu upropastitelji nevine dječice i otrovnici nepokvarene mladeži; takve učitelje ili bolje reći upropastitelje narodne prosvećeni ljudi i ljubitelji čovečanstva preziru i s mjesta svetinje gone, da nevaljalci nezapremaju ono mjesto, đe bi drugi sposobni i čestiti puno koristi učiniti mogao.

R. O, slatki brate Borko, kaži mi imeta ti srbskog: esi li ti onai isti Borko, što si samnom prie nekoliko godina ovce čuvao?

B. Esam brate onai isti pređašnji; ali mi e hrišćansko vaspitanje, sveta i moćna nauka dušu i srca oblagodarila i svestnim me učinila.

R. Svemogući Bog neka te živi, premili Srbine Borko! Kad si položio takav veliki trud, da do te nauke dođeš, i srdačno ti blagodarimo, što se se potrudio da nam takovi valjani i polezni stvari izpričaš; nego molimo samo: kaži nam ioš štogođ.

B. A šta više da ti govorim brate Radenko! Za sada e dovoljno kazano, samo ako to boženstveno sjeme bude palo na dobru i obrađenu zemlju, t.e.ako samo bude imalo pošteni, pravedni i blagorodni srca, koja su ga toplo primila i razumjela! – Nego pri rastanku reći ću ti ioš ovo: Ti, dragi brate i premili druže, kad se nalaziš svaki dan među narodom našim, božie strane molim te, kaži mu: neka svoiski ozbiljno i nairevnostnie podiže narodne škole, i nek za nji nabavlja dobre i valjane učitelje; er znai rode moi mili! Da e prosvjeta i nauka naiveća moć i snaga, s koiom se sve postići može, i koja netrpi sirotinju. Zato vazljubljeni brate, Radenko! Zaklinjem te živim Bogom i predragim našim imenom srbskim, i imenom sveti Nemanjića, pozdravi mi mili i ljubezni narod naš, neka s tobom zaedno nepožali prepoloviti svoe imanje podižući prosvjetu i svetu nauku, koja e kadra crno neznanje od nas u bezdanu sterati, gustu tamu s očiju skinuti i učiniti nas da budemo ljudi među ljudima!!!

 

Posle ovog razgovora pjevali su učenici vrlo ljepo sljedeću pjesmu:

O. Raiko milo djete, kakva e ovo radost, to divno veselje, kome li svečanost?

B. Ova radost, babo, u čast e i slavu svetitelju Savi, srbskoga roda glavi.

O. Al’ kaži mi, Raiko, kakvi su to ljudi, koli e to s tobom?

B. Ovo su nam, babo, dobrotvori naši, rukovođe sreće, staratelji naši.

– A ovo su ovđe, mlađani drugovi, mila braća Srbi, loza Nemanjina, potomci Dušana. –

O. Bog vas živio, Raiko, s vaši nastavnici, s dobrotvorma škole, koi e pomažu.

B. Amin, amin, babo; samo neka e sloge; amin višnji Bože!

Živili koi nas pomažu, – dobrotvori škola, – na mnogaja ljeta!

Posle svega ovoga svi su učestnici posluženi bili koljivom, koe e u čast svetitelju priugotovljeno bilo.

 

„Svetosavska svetkovina u banjalučkoi bogoslovii“, Novi Sad, 1867. Godina

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top