Valt Dropo

VALT.jpg
Podeli:

Teško da je iko od Amerikanaca srpskog porijekla, osim košarkaša Pita Maravića i vozača bolida Elija Vukovića, imao uspješniju sportsku karijeru od bejzbol Ol-Star zvijezde Valta Drope.

Rođen je 1923. godine u seocu Mosup u državi Konetikat, u porodici hercegovačkih emigranata Save i Mare Dropo. Savo Dropo rođen je u selu Mrkonjići u hercegovačkom Popovom polju 1894. godine, u istom onom mjestu gdje je rođen i najveći svetac pravoslavnog juga, Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. U Ameriku se iselio 1913. godine i posao u tekstilnoj industriji pronašao u malom selu Mosup u državi Konetikat. Njegova supruga Mara Davidović, rođena u Gacku 1900. godine, još kao djevojčica otišla je u Mostar kod ujaka Dušana Adžića, odakle će 1921. godine u Brajdrumu (soba za nevjeste) broda Mauritanija zaploviti ka svom novom životu u već ranije dogovoreni brak sa Savom Dropom, koga je do tada vidjela samo na fotografiji. Savo i Mara otpočeli su zajednički život na sopstvenoj farmi koju je Savo kupio od ušteđevine mukotrpno zarađene u tekstilnoj industriji. Prvo dijete –sin Milton rodio se 1923. godine. Samo godinu dana kasnije rođen je i junak ove priče Valter-Valt. Porodica je kasnije dobila i dvije kćeri Emili i Zorku te još jednog sina Džordža. Odrastajući na selu u idiličnom okružju Nove Engleske, braća su u trenucima slobodnog vremena najviše voljeli da igraju američki fudbal.

Porodični prijatelj Čet Valas kazivao je: “Igrali smo fudbal često. Valt nije bio sportista u porodici Dropo kada smo bili klinci. Ta titula pripadala je njegovom bratu Miltonu. Valt je bio spor, nikad dovoljno brz, a bio je i prevelik. Pored fudbala igrali smo bejzbol, taj tipično američki sport, i kao svi dječaci iz starih američkih država Konetikat, Mejn i Masačusets sanjali da jednom obučemo dres čuvenih Boston Redsoksa.“

Vjerovatno nisu slutili da će se Valteru ta želja i ispuniti. Po završetku osnovne škole, Valt se u Plenfildskoj gimnaziji pridružio godinu dana starijem bratu Miltonu i odmah na sebe skrenuo pažnju sportskih skauta. Najuporniji u želji da mladog Srbina dovedu u svoje redove pokazali su se skauti čuvenog univerziteta  University of Connecticut ili skraćeno Uconn.

Već na prvoj godini studija svima na univerzitetu postaće jasno da Uconn ima sportistu kakav dotada nije viđen. Tokom druge sezone na studijama Valt Dropo je kao niko prije njega istovremeno nastupao za tri sportske selekcije. U ekipi američkog fudbala igrao je u odbrani, za bejzbol selekciju nastupao je kao igrač prve baze, dok je u košarkaškom timu univerziteta igrao, sa svojih 195 centimetara visine, na poziciji centra.

„Valt Dropo bio je pretača svih velikih sportista na našem univerzitetu“, kazao je De Roj, specijalni savjetnik za sport na ovoj obrazovnoj ustanovi i dodao: „Bio je pravi ambasador Uconn-a, gdje god je išao, nosio je našu sportsku jaknu.“

Posle dvije godine studiranja, u ljeto 1943. godine prekida studije i odlazi u rat gdje će ostati dvije godine služeći u inžinjerijskoj jedinici. Po okončanju Drugog svjetskog rata Valt Dropo se vraća na studije i ponovo počinje nastupati za tri sportske selekcije svog univerziteta. Prvo je na sebe skrenuo pažnju fudbalske profesionalne ekipe Čikago Bers koja se takmičila u NFL. Na draftu 1946. oni ga biraju u 9. rundi, ali Valt nije htio da okonča studije prije vremena. Sledeće godine kao visoko pozicioniranog 4. pika na NBA košarkaškom draftu bira ga ekipa Providens Stimrolera. Iako je pozicija na kojoj je izabran na draftu garantovala dobar profesionalni ugovor, Valt nije želio da se bavi košarkom. Možda je to iz našeg ugla velika šteta i možda bi se danas Hercegovina dičila još jednom NBA zvijezdom, jer upravo je tokom studiranja najviše pokazao baš u ovom sportu. Njegovih 20,7 poena po utakmici i danas je važeći rekord univerziteta. Ovaj podatak dobija na težini i zbog toga što su neki od najvećih NBA šutera (kao što su Rej Alen i Karon Batler, NBA All-Star igrači) pohađali ovaj univerzitet.

Jedna od najvećih misterija MBL, profesionalne bejzbol lige je kako je Njalt Dropo izmakao pažnji skauta. Po okončanju studija 1947. godine, Dropo je počeo igrati bejzbol u ekipama iz nižih liga. Tek krajem 1949. kao slobodni agent potpisuje ugovor sa Boston Redsoksima. Tako je ispunjena dječačka želja Valta Drope, sina hercegovačkih emigranata da zaigra u jednoj od najboljih bejzbol ekipa na svijetu.

I to kako je zaigrao. Bila je to sezona za pamćenje. Nikad do dan danas jedan debitant nije odigrao takvu premijernu sezonu. Valt Dropo nije silazio sa naslovnica sportske štampe u Americi. Redali su se naslovi: “Senzacija iz Bostona“, „Veliki Valt ponovo neumoljiv“, „Dropo obećava pobjedu“….

Predvodio je ligu u vrlo važnim statističkim kategorijama. Kao igrač Prve baze sakupio je najviše osvojenih baza – 368. Ligu je predvodio i u Ran betovima kojih je sakupio 144, a u čuvenim optrčavanjima ili Hom ranovima bio je treći. Skoro jednoglasnom odlukom žirija ponio je titulu novajlije godine, a u izboru za najkorisnijeg igrača sezone zauzeo je visoko šesto mjesto, a kao šlag na tortu, Dropo je glasovima navijača izborio nastup na Ol-Star utakmici. Uprava i navijači Red Soksa bili su ekstatični, dobili su jednog od najtalentovanijih igrača u zemlji, sve je govorilo da Bostonci ne treba da brinu za budućnost, ali u narednoj sezoni njihovi snovi će se raspršiti. Naime, u jednom sudaru sa protivničkim igračem, Dropo je slomio ručni zglob. Bila je to teška povreda. Cijeli Boston je očajavao, ljekarske prognoze nisu bile optimistične, ipak „Nježni div“ kako su mediji prozvali Valta Dropu zbog njegove dobroćudne naravi i visokog stasa, smogao je snage da prebrodi tešku povredu i pred kraj sezone vratio se u tim.

Ali, pauza i povreda učinili su svoje, Dropo više nije mogao igrati na istom nivou kao u svojoj prvoj sezoni. Uprava Red Soksa je 1952. trejdovala Dropu u Detroiz Tajgerse. Bilo je tu još bljesaka velikog talenta. Valt bi povremeno odigrao fantastičnu utakmicu, kao što je bio slučaj u sezoni 1952. kada je na jednom nastupu u dresu Tajgersa ostvario dosad neoboreni rekord od 12 uzastopnih poena na mjestu udarača ili kad je iste sezone na četiri utakmice vezao 15 optrčavanja, što je takođe važeći rekord MBL lige, ali dani slave polako su prolazili. Valt je do kraja karijere odigrao ukupno 13 profesionalnih sezona, ali ni u jednoj potonjoj njegova igra nije bila na nivou one legendarne debitantske.

Mnogo godina kasnije, 1989. godine u izjavi za najtiražniji američki sportski magazin Sport Ilustrejtid, Valt Dropo se osvrnuo na svoje sportske dane:

“Svaki sportista ima period kada mu sve ide od ruke, šta god radio, kako se god ponašao, sve će biti najbolje za tebe. Takvo moje vrijeme bilo je 1950. godine. I danas razmišljam je li bolje jednom poletjeti u nebo ili uvijek  biti na terenu, a nikada pogledati prema zvijezdama.“

Na pitanje novinara o košarci, Dropo je odgovorio:

„Nikada ne bih bio dobar košarkaš. Bio sam samo visok. Tada je to bilo dovoljno.“

Valt Dropo nije zanemario porodični život. Oženio se 1951. godine sa Elizabet Vajs i sa njom izrodio troje djece, sina Džefrija i kćeri Karlu i Kristinu.

Po okončanju sportske karijere Dropo se bavio poslovima osiguranja i posjedovao fabriku pirotehničkih sredstava u kojoj je zaradio milione dolara. Bio je ponosan na svoje srpsko porijeklo i često je to isticao. U dnevnim novinama The Day od  30. maja 1993. u tekstu Stivena Slosberga, Dropo je kazivao svoje mišljenje o građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji:

„ Ja sam igrač prve baze, nisam političar, ali volim istoriju i dobro znam šta se tamo zbivalo u vrijeme nacista. I kakva je to ideja da su Srbi agresori. Objasnite mi kako možete biti agresori ako branite svoju kuću. Mi nismo varvari, a vi novinari ste zaboravili ko je bio saveznik Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme Drugog svjetskog rata.“

Dropo je bio jedan od idejnih, ali i operativnih pokretača osnivanja srpske pravoslavne crkve Svetog Save u Bostonu. Mnogo godina ranije Drope su bili prvi članovi srpske crkve u Norviču. Interesantan je podatak da Valt Dropo do polaska u osnovnu školu nije znao engleski jezik, u kući su govorili samo srpski.

Valt Dropo umro je prirodnom smrću 2010. godine u svome domu u mjestu Pibodi.

Dvije godine prije smrti zadesila ga je velika porodična tragedija kad je posle dvogodišnje borbe sa kancerom mozga preminuo njegov sin Džefri. Ta tragedija sigurno je ubrzala njegov kraj. Opojan je u crkvi Svetog Save u Bostonu, a sahranjen u porodičnoj grobnici u seocu Mosup, u Konektikatu. Lokalne novine iz obližnjeg Norviča donijele su naslov na udarnoj prvoj stranici: „Najdraži sin Mosupa vraća se kući“.

Tako se završio život našeg zemljaka u dalekoj Americi. I on je od praha i postaće prah, ali ostaće ono čarobno ljeto 1950. godine kada je Veliki Valt, džin mekog srca, ušao u legendu.

 

AUTOR: Rade Likić

IZVOR: radelikicblog

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top