PRIMJERI ZAŠTITE SRBA U SANSKOM MOSTU 1941. GODINE

saa.jpg
Podeli:

Iako su ustaše svaki pokušaj zaštićivanja progonjenih Srba smatrali aktom uperenim protiv interesa njihove »Nezavisne Države Hrvatske« i zaprijetili svim Hrvatima i Muslimanima koji bi to pokušali, mnogi pošteni i hrabri Muslimani i Hrvati koji su predosjećali, ili ponešto saznali od onoga što ustaše pripremaju, pokušali su, koliko su znali, umjeli i mogli da pomognu Srbima; obavještavali su ih o teškim danima koji dolaze, o opasnostima koje im prijete od ustaša, savetjovali ih da se sklanjaju i kriju od ustaša, da ne dolaze u grad, u kasabe i slično.

Tako su zemljoradnici Agan Badnjević, Ramo Ramić i Ramo Hadžić Čavlović iz Gornjeg Kamengrada poručili nekim svojim poznanicima Srbima u susjednim selima da se sklanjaju u šumu, da se čuvaju i ne odazivaju pozivima koje im ustaše budu slale, te da to kažu i ostalima. Zahvaljujući tim obavještenjima i savjetima mnogi su spasili glave.

Raniji gradonačelnik Sanskog Mosta Džafer-beg Bišćević sreo je tih dana Đuru Stanivukovića iz Jelašinovaca, koji je često dolazio u grad i rekao mu da više ne dolazi u Sanski Most,bar za izvjesno vrijeme, i da kaže i ostalim, naročito muškarcima, da nikako ne dolaze. Đuro je o tome obavijestio mnoge Jelašinovčane, što im je omogućilo da izbjegnu hapšenje i stradanje.

Adem Zukić, kočijaš, savjetovao je Vida Miljatovića da ide nekud, da bježi u Srbiju, da ne smije ostati u Sanskom Mostu, jer se svašta može dogoditi. Miljatović je odbio njegov savjet, rekavši mu da nikome ništa zla nije učinio, a ako mora da gine, poginuće na pragu svoje kuće. Nije mlad da se kojekuda potuca. Nekoliko dana kasnije ustaše su ga uhapsile i ubile na Šušnjaru.

Pred početak masovnog hapšenja Srba Šaćir Bajramović iz Budimlić-Japre je došao u Duge Njive i savjetovao Đuri Milunoviću da se ljudi čuvaju i da ne idu u Budimlić-Japru jer se »Srbima loše piše«.

U danima hapšenja u Sanskom Mostu, naročito u ponedjeljak 28 jula, na sedmičnoj pijaci, bilo je više primjera spasavanja Srba seljaka koji su došli u grad, ne sluteći šta im se sprema. Tako je Ibrahim Zukić spasio dvojicu Jelašinovčana, Milu P. Stanića i Stojana Novakovića, s kojim se poznavao odranije jer su bili u istoj jedinici austro-ugarske vojske za vrijeme prvog svjetskog rata. Kada su tog dana, po običaju, navratili kod njega u kuću, on ih je upozorio na opasnosti koje im prijete i sakrio ih, a sam otišao u grad i kupio što im je trebalo. Kada se vratio, ispričao im je šta ustaše rade po Sanskom Mostu, pa ih zatim krišom izveo iz grada prema selu. Vraćajući se Stanić i Novaković su usput upozorili još neke koje su sreli, tako da ih se dosta spasilo sigurne smrti, zahvaljujući upozorenju Ibrahima Zukića.

Toga dana su i mnogi Dabrani bili pošli u grad na pijacu. Nisu ni slutili šta ustaše spremaju. Među prvim je u grad došao i Dušan Ilić s bratom Ratkom, koji je vodio june na prodaju. Dušan je najprije svratio u opštinu bilježniku Muhamedu Mujiću, i ovaj mu je odmah rekao da ništa ne pita, ali da odmah vrati sve Dabrane nazad u selo i neka ne dolaze u grad. Dušan je odmah krenuo iz grada, iznad Muhića mahale sačekivao Dabrane i seljake iz drugih sela koji su tuda nailazili i preko dvije stotine ljudi ubijedio da se vrate kućama.

Ramo Ramić, trgovac pod Kiskom, brat cestara Selima Ramića, postavio je u poneđeljak 28. jula svoga sina na cestu sa zadatkom da Srbe koji naiđu putem svrati u njihov dućan. Mladić je ustavljao srpske seljake I svraćao ih ocu. Ramo je svakog od njih pitao zašto ide u grad, govoreći mu da pazari kod njega ako hoće i da bježi kući, da nikako ne ide kud je naumio. Svaki seljak koji je poslušao Ramu i kupio kod njega što mu je trebalo (so, gas, duvan i si.), a mnogi su to učinili, vratio se kući, spasio je svoj život. Oni koji nisu poslušali, čim su došli u Sanski Most bili su uhapšeni i ubijeni.

Kada su ustaše u zgradu Osnovne škole u Sanskom Mostu zatvorile velik broj građana, seljaka Srba i nekoliko Jevreja, do dolaska ustaške »dželatske satnije« stražu su davala svega dvojica ili trojica ustaša civila, slabo naoružanih. Vidjevši slabu stražu pred Školom, Hazim Bilalbegović je poručio zatvorenicima da provale vrata i pobjegnu jer su ih ustaše zatvorili radi toga da bi ih poubijali! Ali većina zatvorenika, kako izjavljuje i Stojanka Miljatović Erceg, odbila je ovaj savjet, govoreći da oni nisu ništa krivi i da ustaše nemaju razloga da ih pobiju.

Kada su ustaše već uhapsile Srbe iz Starog Majdana i okolnih sela i strpali ih u zatvor, do zatvora se privukao Avdo Pašalić, kojem je tu bila jedna njegova njiva, i javio im da bježe jer će ih ustaše te noći pobiti. Međutim, ni ovđe niko nije htio da posluša savjet dobronamjernog komšije i tek kada su ih ustaše odvele na strijeljanje na Troski, osmorica iz prve grupe su pobjegla.

Za vrijeme blokade Sanskog Mosta i masovnog hapšenja, kada niko nije smio zalaziti u srpske kuće, izuzev ustaša koji su vršili hapšenje, Pavica Jurić je krišom odlazila u kuću Mirka i Nikole Marjanovića i obavještavala ih šta se vani događa, pomogavši im da se spasu.

Milan Đurđević iz Zdene izbjegao je hapšenje. Dan kasnije se javio komšiji Halidu Ceriću I njegovom sinu Jasminu. Oni su ga obavijestili o sudbini njegove porodice, kao i o tome da su mu ustaše skoro sve opljačkale, ali da su mu oni spasili nešto namirnica i konje. Cerici su pomogli Đurđeviću da se izvuče iz sela i kasnije kada se situacija izmijenila i Đurđević se mogao vratiti u selo, predali su mu i konje i drugo što su spasili, učvrštivši još više u tim teškim danima ranije prijateljstvo.

I Franjo Tomić, unuk Stipe Tomića učesnika u bosanskohercegovačkom ustanku 1975/1878. godine, u vrijeme najžešćih progona Srba u selima oko Stare Rijeke sakrio je Dušana Trkulju sa ženom i djecom, Lazu Miljevića, Ristu Kokanovića, Jovu Praštala i još neke. Krio ih je preko deset dana i kasnije, kada je bilo obustavljeno klanje, neke je otpratio u Ljubiju, a neke u Dževar. Franjo je i kasnije sklanjao i spašavao svoje komšije Srbe ispred ustaša.

U vrijeme najžešćeg progona Srba Milan i Roža Ivezić iz Lukavica sakrili su u svojoj kući i spasili komšije Luku, Nikolu i Marka Stanića, te Stanišu i Stevu Radakovića. Mara i Petar Misir su spasili omladinca Đukana Stanića, kojeg su ustaše uhvatile prilikom upada u Lukavice i Podvidaču i bili poveli sa sobom.

Kada su ustaše ubijale nedužne ljude u Vrhpolju i okolini, 2. avgusta popodne u selo Podove došli su Husein Islamović,hodža, Šaćir Hasanbegović, trgovac i Ćamil Hasanbegović, seljak, sva trojica iz susjednog sela Kamička, a s druge strane rijeke Sane. Bili su saznali da je jedan ustaša, mladić iz Vrhpolja, opljačkao učitelja u Podovima i maltretirao ga. Oni su našli tog ustašu, išamarali ga, oduzeli od njega opljačkane stvari i donijeli u Podove da vrate učitelju. Pred školom u Podovima su se susreli sa grupom ustaša koji su bili uhapsili desetak seljaka i usput ih tukli, spremajući se da ih ubiju. Hodža i dvojica Hasanbegovića, iako su i sami bili maltretirani što brane Srbe, uspjeli su da nagovore ustaše da oslobode uhapšene.

 

IZVOR: Branko J. Bokan, Srez Sanski Most u NOB 1941-1945. godine, II, Sanski Most, 1980.

Donirajte ili se reklamirajte na „Srbi u Bosni i Hercegovini kroz epohe i sudbine“ jedinom sajtu na svijetu koji opisuje život našeg naroda na prostorima BiH od naseljavanja Srba u 7. vijeku do odbrambeno-otadžbinskog rata a kroz prizme političke, kulturne i duhovne istorije.
Podeli:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top